Bila sam potpuno bez iskustva kada sam postala mama. Kako živimo u gradu gde generalno svi malo kasnije dobijaju decu, sve do tridesete godine nisam imala priliku da uzmem novorođenče u ruke. Nikada do sada nisam promenila ni pelene, ništa nisam znala.

Ovo moje neznanje bilo je posebno izraženo kada su neke bebine prekretnice u pitanju. Da, beba će dobiti zubiće u jednom trenutku, pretpostavljam da će nekada početi da puza, a potom i da hoda. Nisam imala ideju kada i kako će doći do svih tih stvari.

Moja prva beba je malo pomutila sva očekivanja. Rođen je tri nedelje pre termina hitnim carskim rezom, imala sam problema sa dojenjem i bila sam vrlo anksiozna.

Ipak, sve te prekretnice su nam išle od ruke. Bio je napredniji od većine dece. Pre šestog meseca je naučio da sedi, propuzao je, prohodao i progovorio pre nego što bi iko poverovao.

A onda sam dobila blizance. Sva ta anksioznost je nestala. Znala sam kako treba sa bebom. Bilo je teško prilagoditi se jer su dve bebe u pitanju, ali sam znala šta im je potrebno i šta mogu da očekujem. Nisu dobijale dovoljno na težini, pa sam im davala formulu. I nisam bila ljuta na sebe što imam problem sa dojenjem.

Desila nam se i pandemija, pa smo sve vreme bili sa bebama.

Mislila sam da nam ide odlično, a onda sam počela da ih poredim sa starijim sinom, a potom i sa drugim bebama oko sebe.  Činilo mi se da su moja deca toliko zakasnila u svemu. Umesto da se setim koliko mi je prvi sin zapravo bio napredniji od proseka, ja sam počela da se brinem. Svakodnevno sam guglala 'Kada beba treba da' bila bih skrhkana i uplašena što moja deca nisu došla do toga još uvek.

I pedijatru sam išla u strahu da nešto ne valja. Doktorka me je umirivala da je sve u redu sa njima, da će se okretati, sedeti onda kada budu dovoljno razvijeni za to.

Polako sam prestala da razmišljam kada će moja deca imati novu prekretnicu. Htela sam da prestanem da se brinem, baš u godini koja je sama po sebi prepuna briga. Htela sam da uživam u bebama. U ovom procesu ostavljanja svih briga izvan sebe i uživanja u trenutku, otkrila sam nešto prelepo. Napokon sam shvatila da su moja deca drugačija od svih drugih. Da, jesu oni pola ja, a pola suprug, ali nisu naši klonovi. Imaju drugačije želje, različiti su. Jedna beba, recimo, obožava da puzi za starijim bratom, dok druga više voli da sedi ispred ogledala i smeška se.

Ovo je je prva lekcija koju sam naučila - važno je shvatiti ko su oni sami. Mogu da se brinem što druga beba ne voli da puza, a mogu i samo da pustim. Slušam doktore, lepo se razvijaju, zdravi su.

Važno je uživati svakodnevno u tome ko su oni sami, jer se sve tako brzo dešava. U treptaju oka oni porastu.

Pročitajte i...