Život u velikoj porodici nije nimalo lak. Iako uz sebe nosi neopisivu količinu ljubavi i radosti, za mame to može biti vrlo naporno. Da, svima je jasno da već troje ili četvoro dece predstavlja veliku obavezu i iziskuje ogromnu količinu truda i rada. Mi vam donosimo jednu predivnu priču o porodici Ane Kostić, koja uspeva da izbalansira život sa čak šestoro mališana. 

"Nikad se nisam bavila donošenjem odluka da li ću ili ne da rodim bilo koje od svoje dece. Svaka trudnoća za mene je od početka značila jedan novi mali život i, iako nisam naišla na razumevanje najbližih, ipak sam isterala svoju volju do kraja i veoma sam srećna zbog toga. Verovatno bih imala još dece da sam malo mlađa i da je finansijska situacija malo bolja.

Dok sam bila devojka mislila sam da je troje dece idealno, ali kad sam zatrudnela četvrti put, htela sam da rodim i tu bebu, isto tako petu, pa šestu. Svaka nova beba donosi pored sreće i mnogo dodatnih obaveza i nije isto imati troje, četvoro ili šestoro dece. To postaje 'životni stil'. U mom slučaju je dosta naporno, jer najmladji ima godinu dana (u fazi prohodavanja), onda ćerkica od skoro 3 godine, pa još jedna od nepunih 6, sin nepunih 7 i dvoje velikih već od 17 i 19 godina. Znači, sve se vrti oko njih i za njih 24/7!"

Mama Ana otkrila nam je i kako izgleda jedan sasvim običan dan u njihovoj porodici.

"Ništa nije posebno teško, jednostavno to je moj život, moja deca i moje obaveze. Sve je do dobre organizacije. Vrlo sam zahtevna prema sebi i svakog dana pravim spisak obaveza za taj dan, koje naravno ne uspem uvek da ispunim. Dan počinje oko 5 kad se bude najmlađi, kafa na brzinu za mene, oni piju mleko. Sledi pranje sudova, brisanje prašine, prostiranje veša. Oko 7 su već svi budni, nameštanje kreveta, oblačenje, doručak, odlazak u vrtić, onda ide nabavka, povratak kući, hrana i voda kućnom ljubimcu, još jedna kafa, spremanje ručka, usisavanje i brisanje poda, peglanje i oko 15 h odlazak po decu. Po povratku je malo haotično, jer svi u glas pričaju svoje doživljaje, pitaju ili traze nesto, i jedno 100 puta čujem 'mama' u tih prvih pola sata. Na red onda dolazi presvlačenje, ručak, slatkiši. Nekad izađemo u šetnju, nekad sedimo kod kuće po podne. Oko 18.30 je večera, zatim tuširanje×4 i oko 21.00 svi, uključujući i mene u krevet."

U svemu ovome ima mnogo divnih stvari koje majčino srce ispunjavaju i čine je naročito srećnom.

"Najlepše mi je... uh... mnogo toga! Dok ih gledam kako se igraju, kad mi pričaju svoje doživljaje ili neke situacije iz svog ugla viđene, kad se mazimo, kad ih gledam dok spavaju, pa kako rastu, osamostaljuju se, menjaju, i još svašta nešto."

Najveća pohvala ovoj porodici je upravo to što sami, bez ičije pomoći, uspevaju da postignu sve obaveze. Mama Ana otkrila je da li, pored šestoro dece, uspeva da održi lični mir i posveti vreme sebi.

"Ranije dok sam radila imala sam dadilju, ali sada ne. Suprug i ja sami brinemo o deci, ja 80, a on 20 posto po nekoj mojoj proceni.

Deca se lepo slažu, stariji čuvaju mladje, i dosta toga već i sami znaju i mogu da urade. To je, mislim, i prednost velikih porodica. Jednostavno nije moguće da jedna osoba odradi sve za šestoro dece, pa se sami brzo osamostaljuju. Mnogo je teže da takva deca budu sebična i razmažena, jer imaju život i okruženje koji im jednostavno ne dozvoljavaju da steknu te neke loše osobine.

Ja sam se davno pomirila sa činjenicom da, dok su deca mala, nema ličnog mira. Pošto ga ne očekujem još par godina, nije mi teško da sam 300 na sat non stop, ni to što kosu ne operem po 10 dana, što već 7 godina nisam prespavala ni jednu celu noć i što ne pamtim kada sam poslednji put izašla na kafu sa drugaricom. Bice vremena i za to. Deca i kuća su mi sada  prioritet i to me totalno ispunjava. Naravno, nisu svi spremni za taj korak. Ja sam sebe videla kao osobu koja voli i želi puno dece i ta želja mi se ispunila, tako da slobodno mogu da kazem da sam prava srećnica što imam ovako veliku porodicu!

U mom okruženju ima ljudi sa samo jednim detetom. Babe i dede priskaču u pomoć i oni prosto lude, jer ne znaju kako da izađu na kraj sa njim. Pa, naravno, ako se njih četvoro lome oko uslišavanja želja jednom malom biću koje vaspitavaju na totalno pogrešan način, bez postavljanja granica. Postaju robovi detetovih bezgraničnih želja i kad to uzme maha postane vrlo teško. Može to da se iskoreni. Kod mene su granice jasno postavljene. Iako se nekad bune i negoduju, stalno im ponavljam da je to za njihovo dobro, tako da to prihvate na kraju, ponekad uz male korekcije sa moje strane. Ovi koji su već veliki često mi kažu da tek sad shvataju zašto sam, kad su bili mali, branila ovo ili ono, da zato što sam im 'zvocala' non-stop nisu uradili neke stvari... Drago mi je da imam povratnu informaciju da su te famozne granice i zvocanje dobri za decu. Naravno, postoji i puno grešaka u roditeljstvu, ali po mom mišljenju recept za uspeh je strogoća plus puno ljubavi i razumevanja."

Na kraju, Ana je važne reči posvetila svim drugim ženama koje planiraju veliku porodicu i mnogo dečjih osmeha u svojoj kući.

"Mamama koje planiraju da prošire svoje porodice bih poručila da je iskustvo neprocenljivo. Imati više dece je nešto najlepše na svetu, ali je i velika odgovornost i obaveza. Iz mog ugla gledano, troje dece, pa i četvoro nije puno. Više od toga je velik zalogaj, koji ne može svako da proguta. I ja imam trenutke kad prosto ludim i znam da kažem da mi treba jedno 3 klona da bi svima sve bilo potaman, i to kada mi se zavrti u glavi jer se oni ne zaustavljaju, svako juri na neku stranu, a moje oči ne mogu sve da ih isprate. Često svi hoće nešto od mene u istom trenutku, pa ne znam gde ću pre.

Da zaključim -  sve su to izazovi koji se prebrode na kraju napornog dana, kad vidim kakvo bogatstvo imam u svoj toj dečici.

Nije izazov imati puno dece, već oblikovati ih u dobre i odgovorne ljude, pripremiti ih za realan svet koji je više zao nego dobar, a pri tom ne iskoreniti plemenitost u njima."