Kada smo se upoznali i rešili da se venčamo, suprug i ja smo planirali troje dece. Spletom okolnosti i ružnih događaja, prva trudnoća je, nažalost, izgubljena. Međutim, nakon šest meseci sreca nam se osmehnula - dve crtice.

I tako je stigla curica u julu 2012, zatim sin u januaru 2014. i mala mrvica curica u martu 2015.

Starija je bila 'velika', pa je pomagala oko mladjih. Bila je samostalna, dok je sa mlađima zbog male razlike bila borba. Mrvicu dojim, a gospodin je u fazi ustajanja i prohodavanja. Bilo nam je veselo. I sve smo prebrodili.

Nisam bila zaposlena, pa sam sama bila dok je muz na poslu, a kada dođe, zajedno smo u svemu. Međutim, pre dve godine smo ih upisali u vrtić i ja sam se zaposlila. Bila je trka i frka oko organizacije, oko odvođenja i dovođenja. Snalazili smo se kako smo znali i umeli. Suprug bi kasnije kretao na posao ako sam ja prva smena. Ja sam ih kupila iz vrtića. Kada sam druga, ja bih ih vodila, on kupio, i sve tako.

Prošle godine neplanirani izostanak ciklusa... Znam to se ne dešava bez razloga. Test radim, ponovo dve crtice. Emocije su bile pomešane. Ipak, odlučujemo se i na četvrto. U novembru će dobiti batu.

Sin je bio najsrećniji - imaće sa kim da igra fudbal. U svemu tome, celu trudnoću sam bila na nogama. Odvodim i dovodim decu, i to bez položenog vozačkog. Sa sve stomakom zavrsavam praktičnu nastavu i počinjem sa vožnjom. Kombinujemo i sve to u neki naš raspored. U septebru đak prvak u međusmeni, vrtić od ujutru, a predškolsko od 14h. Od rane zore je kod nas akcija. Nisam znala da li sam došla ili pošla.

Dođe i dan kada je bata zakucao na vrata. Međutim, već sa iskustvom, ćutim o bolovima kako me muž ne bi odmah odvezao u porodilište. Tako odbijam i instruktora za vožnju, uz obrazloženje 'Eto, sutra mislim da ću se poroditi'. Tako i bi.

Rano ujutru oko 6 sati krecemo. Poljubim dečicu koja još spavaju i odlazim. Kontrakcije su prestale na putu do porodilišta. Na ctg nema kontrakcija. Reši doktor da me pregleda i odmah me pošalje u salu. I ubrzo nam je stigao najmlađi član. Deca kod kuće sa nestrpljenjem očekuju naš dolazak.

I tog momenta kada su ga ugledali - ljubav na prvi pogled. Najsrećnija je bila mrvica, koja nije vise najmlađa, već sada ima titulu - starija seka. Utrkuju se ko će da doda pelenu, baci punu, ko ce ga smiriti... Sve to bez trunke ljubomore jer su uvek bili ukljuceni u sve, od početka trudnoće pa nadalje. Sve se deli i misli se na ostale. Bananica na četiri dela, a za malog batu u frižider da ga čeka kada poraste.

Još sam na porodiljskom, sada je lako. U međuvremenu sam i položila, pa je dodatno lakše. Ako je potrebno, svekrva uskoči da pričuva bebu. Za tim, svakako, nema neke velike potrebe, jer su bata i seke uvek tu za najmlađeg bracu.

Teško je udovoljiti svima. Nemaju neke velike prohteve, ali teško se usaglase. A nema ništa lepše od njihovog smeha. Pokače se, što je negde normalno, ali mnogo se vole. Velika podrška mi je muž, koji se trudi da me zameni kada dođe sa posla.

A lični mir... E toga u toku dana nema. Vreme za sebe imam uveče, posle svih obaveza, kada ih smestim u krevet i kada sam sto posto sigurna da su svi zaspali. Mir, tišina i to je sve. Jer već ujutru kada budilnik zazvoni, akcija počinje.

I ne kajem se ni za šta. Učimo ih pravim vrednostima - da se čuvaju, pomažu jedno drugome, jer to ostaje za ceo život. Nikada neće biti sami, čak i kada budu imali svoje porodice.

Savet za druge mame? Pa, lepe moje, nije lako, neću da lažem. Teško je, borba je i psihički i fizički i materijalno. Ali znam za sta se borim i za koga. Sigurna sam da jednom kada nas ne bude neće ostati sami na svetu bez svog rođenog. Kao neko ko je rano ostao bez oba roditelja, znam šta znači bratska podrška. Glavu gore, sve muke prođu, zaborave se, a ostaje nam blago koje nema cenu. A moje blago su Tamara, Dušan, Slađana i Jovan -Moja fantastična četvorka!

Mama Mirjana