Dok smo se pripremali na preseljenje u Šangaj, jedino što sam od samog početka znala jeste da ću, čim stignemo, unajmiti “aji”. Aji je nešto poput dadilje i kućne pomoćnice u jednom - kulturno obeležje kineske porodične dinamike. Drugim rečima - svaka porodica ima jednu aji. Iako nisam znala apsolutno ništa o Šangaju, znala sam za magične aje, kao i da želim jednu.

Zahvaljujući društvenim mrežama, počela sam da učim kako izgleda živeti i biti mama u Šangaju. Na Instagramu sam zapratila jednu slatku, mladu mamu koja je živela u centru Šangaja i doslovno sam gutala svaki njen post. Ona je objavljivala fotografije na kojima njena aji kuva, fotografije besprekorno sređenog doma i fotografije noćnih izlazaka sa suprugom. Njen život izgledao je neverovatno zanimljivo i opušteno, uprkos tome što je imala troje male dece. Odmah sam zaključila da je to zbog toga što ima aji koja je u njenoj kući svakog dana po četiri sata. 

Ipak, danas nakon tri ipo godine u Šangaju i četiri aji, mogu da kažem da nije sve onako kako izgleda na fotografijama. 

Na mnogo načina, imati aji je zaista blagoslov. Naravno da je lepo doći kući iz izlaska sa suprugom i videti klince kako mirno spavaju, blistavu kuhinju i dnevnu sobu u kojoj tepih nije pretrpan igračkama. Znam da se mnogi sada pitaju - odakle mi uopšte pravo da se na nešto žalim?

Međutim, iza savršenih i glamuroznih Instagram fotografija krije se realnost. Kada sam se prvi put preselila u Šangaj naivno sam verovala da će, zahvaljujući mojoj novoj aji, svi moji majčinski problemi nestati kao rukom odnešeni. Nisam uzimala u obzir da će preseljenje u drugu državu, na sasvim drugom kraju sveta, preokrenuti moj život za 180 stepeni. Nisam imala auto, nisam znala jezik i nisam poznavala nikog. Luksuza koji sam predviđala nije bilo ni u najavi. Naša kuća je bila malo čistija, ali svaki moj dan je i dalje bio prilično stresan.

Mnoge mame koje sam upoznala u Šangaju kunu se u aji i tvrde da je to najbolji deo življenja u Kini, a ima i onih koji su odlučili da im aji nije potrebna. Kako god, ukoliko razmatrate da li da unajmite dadilju (ili aji) evo nekoliko stvari koje sam ja zaključila, a koje vam mogu biti od pomoći:

Uvek imate nekoga u kući

Privikavanje na život u Kini je jedna stvar, ali privikavanje na potpunog stranca u vašoj kući je jedno totalno novo iskustvo. To može biti pomalo čudno i ponekad možete imati osećaj da ste pod stalnom prismotrom. Takođe, može vam u nekom trenutku biti i neprijatno kada pomislite da ova dama slaže vaš donji veš. Često, kada bih nešto pravila u kuhinji, ona bi se motala oko mene, što me je malo nerviralo. Međutim, ona bi uvek sklanjala haos koji bih ostavljala za sobom. Kome se to ne bi svidelo? Kao što sam rekla, imati aji (dadilju) ima i prednosti i mana.

Na kraju sam naučila da svoj dan isplaniram prema njoj, pa tako kada bih znala da će doći, uvek sam gledala da ne budem tu. Ipak, kako je vreme prolazilo i ona i ja se više upoznavale, tako sam polako počela da se navikavam na nju - uskoro sam uživala u njenom društvu dok bismo zajedno održavale domaćinstvo.

U vašoj kući postoji još jedna majčinska figura

Verovatno najčudnija stvar za mene je bila to što je pored mene postajala još jedna majka. Na primer, čišćenje, ribanje kupatila i pripremanje večere su bili moji zadaci.

A onda se dogodilo! Mogla sam da se igram sa svojim mališanima, a da nigde ne žurim. Mogla sam da radim bilo šta za svoju dušu!

Ali koliko god je bilo lepo imati vremena za sebe, bilo mi je potrebno da i dalje budem broj jedan u našoj kući. Trebalo mi je da sam potrebna svojim mališanima kada se povrede, a ne da im je potrebna aji. Osim mene, tako se osećao i moj suprug koji je odjednom postao broj tri. 

Foto: Shutterstock

One se često ponašaju kao da su vaše mame

Kineska reč “aji” u prevodu znači “tetka”. Stvarno je preslatko to što se one zaista trude i brinu o porodici u kojoj rade. I to je, priznajem, obostrano. Međutim, budući da vas zaista vole, one često misle da imaju obavezu da kažu sve što misle i da vam daju milion saveta. Ipak, zbog velikih kulturoloških razlika, ti saveti ponekad mogu zvučati pomalo blesavo.

Naša aji bi često govorila:

“Deca nisu dovoljno obučena.” (a napolju je 22 stepena - mesec april)

“Njihova večera izgleda kao gomila grickalica.” (sir, meso od ručka i krekeri... rekla bih da to može da bude prava večera?!)

“Pre si bila deblja.” (Pa, hvala?!)

Jednom je moja prijateljica sasvim lepo okarakterisala svoju aji - džangrizava majka. Volite je nenormalno, ali ponekad... Jednostavno želite da je zadavite, baš kao što biste ponekad i ostale članove porodice. Aje zaista imaju tendenciju da budu prilično otvorene, ali to uvek rade iz ljubavi.

Uzbuđenje oko blistave kuće je prolazno

Hajde da budemo iskreni, koliko dugo dom može biti čist kada u njemu rastu mala deca? Kad god bi moja aji otišla, za kratko vreme naš stan bi se okrenuo naglavačke zahvaljujući mojoj divnoj deci (dva “komada”). Ne preostaje vam ništa drugo nego da se zapitate kog đavola uopšte bacate novac za nečiju pomoć, kada ste na kraju opet vi ti koji čiste. 

Bićete prijatno i manje prijatno iznenađeni

Pre dve godine, svoju crnu kosu ofarbala sam u plavo. Jednog dana nakon tuširanja, na četki sam ugledala nekoliko prilično crnih i dugačkih dlaka. Moje ćerke imaju svetlu dečju kosicu, moj suprug kratku smeđu, a definitivno nisu bile moje.

Takođe, više puta sam vadila veš iz mašine i ugledala ženski donji veš koji isto tako nije bio moj. Komšinica mi je jednom ispričala da se ranije vratila s posla i zatekla svoju decu kako luduju po stanu. Pitala se gde je aji, a onda je čula tuš. Takođe, još jedna prijateljica mi je ispričala kako je zatekla svoju aji da sedi na fotelji, jede kokice i nosi njene papuče.

Kako god, ima i lepih iznenađenja. Kako da se ne istopite kada na stolu zateknete prelep buket cveća, pun frižider ili male, crvene pakete novca pod imenom “hongbao” za rođendan vaše dece? Osim toga, zaista se jedinstvena veza između porodice i aji i kada dođe trenutak za rastanak nikome nije svejedno.

Radost zbog pomoći dolazi sa osećajem majčinske krivice

Onog trenutka kada sam se skroz navikla na pomoć, polako je počela da me izjeda krivica. Konstantno sam bila na klackalici između neverovatne zahvalnosti i neopisive krivice. Često sam se pitala “Da li tvoji prijatelji kod kuće imaju pomoć?” A kada bih se starim prijateljima požalila na težak dan, osećala bih se kao najrazmaženija osoba na planeti. Kao da nemam prava da se požalim ako mi neko sređuje stan.

Međutim, obično se ljudi poput moje porodice u Šangaju zadržavaju tek nekoliko godina. To je privremeni boravak zbog posla, te sebe često podsećam da treba da uživam dok sam ovde, da budem zahvalna na svemu što imam i da pokušam da potisnem taj osećaj krivice.