Kad bi moje samopouzdanje bilo ruka, bilo bi moja leva ruka. Apsolutno mi je beskorisna, jer njome retko šta mogu da uradim, a da nešto ne uništim. To upire prstom u činjenicu da sam po prirodi veoma nesigurna osoba. Ne snalazim se dobro u (kompetitivnom) okruženju. Tu, ni moja desna, jača ruka i strana ne može da mi pomogne. To me je često ostavljalo izgubljenom i nesnađenom. Onda sam postala roditelj. Usledilo je buđenje. Nisam ni sanjala će mi roditeljska nesigurnost pokazati da je sva ta nesigurnost, koja me je godinama pratila, jedna velika nula. Sad si odgovoran za drugo biće u potpunosti. Odgovoran si za njegovo stvaranje kao čoveka. Odgovoran si za njega više nego što si ikada bio za sebe. Onda se životni putevi našalili, poigrali ironijom i na moje roditeljstvo dodali pridev "samohrano" i učinili scenario nesigurnosti još više licegužvajućim.

Nesigurnost samohranog roditeljstva nosi ultimativni nivo nesigurnosti. Olimpijsko takmičenje sa samim sobom. Kao da držite džojstik jednom rukom dok pokušavate da igrate igricu "Super Mario" do beskonačnosti. Tako nekako suludo to izgleda.

Uloga koju nismo dobili (i ne treba nam)

Nesigurnost je izvrsno zemljište za negovanje osećanja neizvesnosti, straha, osećanja niže vrednosti i osećanja griže savesti. Osećanje da sam nešto uskratila svom detetu, osećanje da sam promašena, nedovoljno dobra majka i reprezirajući osećaj da svom detetu moram nešto da nadoknadim, dođu kao ekvivalent korovima koji veoma dobro uspevaju na tom nesigurnošću nađubrenom zemljištu. Da pređem na stvar, kako ne bi pomislili da tekst ima kakve veze sa zemljoradnjom. Upravo taj osećaj da svom detetu moram nešto da nadoknadim je izvor svih ostalih obeshrabrujućih osećanja.

Šta ja to pokušavam da nadoknadim? Pokušavam svojoj kćerki da nadoknadim tatu. Mnoge od nas podlegnu tom pritisku i osećanju da moraju svom detetu da budu i mama i tata. Pitamo se kako ćemo i hoćemo li uspeti da izbalansiramo u vaspitanju ono što bi, u idealnom slučaju, trebalo da doprinesu oba roditelja. Možemo da damo sve od sebe, ali nema potrebe niti se od nas očekuje da budemo ono što nismo. Pokušavamo da odglumimo ulogu koja od samog starta nije namenjena za nas. Ne može ni na silu, ni uz svu želju ovog sveta. Jer mi smo mame. I to je u redu.

Note to self: Mama nije hermafrodit. Tačka. 

Posle kraha braka ili veze u kojoj ste izrodili decu, kada jedno jutro osvane sa saznanjem da ste samohrani roditelj, sasvim je normalno da osećanje nesigurnosti probija plafon. Osećaj neuspeha, jer veza sa partnerom nije uspela, prenosi se i na ulogu roditelja. Kada se moje dete suočava sa nekim problemom često me iz podsvesti proganjaju misli da ne uspevam da budem dobar roditelj, jer nisam bila "dobra supruga", "jer sam digla ruke, a mogla sam da pomognem", "jer sam otišla".

No, realnost mi brzo pukne prstima pred očima i vrati me u sadašnje vreme. Činjenica je da će moje dete osećati prazninu usled neprisustva oca. Ona će, svakako, biti srećna i bez čestog prisustva oca, ali će nedostatak uvek osećati. Ključ je pomiriti se sa tim i prihvatiti to kao naše životno stanje stvari. Prihvatanje takvog činjeničnog stanja nije lako, jer ne dolazi prirodno. Ali, da bi nastavili dalje, prosto moramo da stvari uzmemo onakve kakve jesu i nikako drugačije. Tu prazninu koju stvara neprisustvo oca ja ne mogu da popunim, taj nedostatak ne mogu da nadoknadim. I to je to. Idemo dalje. Stvaramo naš život fokusirajući se na druge lepe stvari ne obazirući se na okolinu, koja očekuje srceparajući odgovor na pitanje "kako li ti to stižeš sve sama/kako ti to možeš sama?". Umesto da odgovorim odgajam dete, ne radim kao krotitelj lavova, nasmešim se i kažem tako smo u mogućnosti. Svima fino.

Kako biti "samo" mama

Situacija je takva kakva jeste, ‘leba se neću najesti ako je tugaljivo posmatram. Da postanem tata ne mogu, ali mogu da joj pružim druge muške uzore u životu – ujaka, divne dede, rođake, prijatelje, susede. Ona će, sigurno, spontano u toku života razvijati takve odnose, gde će naći uzora u muškoj osobi. Moje je da budem mama roditelj – da skuvam, operem, obučem, savetujem, vodim za ruku, nosim na leđima, ljubim da prođe, usmerim, budem igleno jastuče za tantrume, budem pacijent kad ona poželi da bude doktor, budem animator, da budem terapeut, prevoznik, frizer, sagovornik i da se pridržavam sopstvenih saveta za preživljavanje, jer zajedno treba da budemo srećne. Ukoliko smo dosledni, ukoliko naše dete zna šta može da očekuje od nas, ukoliko smo iskreni sa detetom, ukoliko ne pokušavamo da nadomestimo emocionalno materijalnim na dobrom smo putu da sve bude u redu.

Takođe, ukoliko ste skloni čitanju raznih studija na temu očeva i dece i šta se dešava kada otac nije prisutan u odrastanju deteta (i vaspitavanju istog), kao vaša dotična čije redove čitate, gurnite ih odmah od sebe, pritisnite iks u uglu stranice i zanemarite sve što ste pročitali. Nijedna studija nije opis vaše situacije. Niti je indikator da će biti onako kako u njima piše. Poštujem nauku, ali ne volim generalizacije odnosa. Svaki roditeljski nepar i svaka porodica koju odgaja samohrani roditelj je priča za sebe.

Naposletku, opet romantičarski, jer sam tome sklona, nadam se najboljem, iako tatu ne mogu da zamenim. Manje prijatna osećanja i nesigurnosti dođu i odu, a pored mene plave lokne i oči ljubopitljivo istražuju svet. Meni sasvim dovoljno za "da budem samo mama".

Izvor: Tashonlash