"Lako je tebi kad imaš brata

pa može da te štiti i brani.

Kad se u dvorištu igrate rata,

on uvek stoji na tvojoj strani."

Miroslav Antić

Često slušamo o baštini, o očuvanju, o nacionalnom identitetu i integritetu... Ali pored tog medijskog, velikog, javnog, nacionalnog, jednako važan je onaj intimni, privatni, naš lični identitet, naša sećanja, uspomene...

U životu svi tragamo za nekim smislom, a svaka ta potraga počinje od mesta gde smo rođeni, od mesta gde smo postali, otkrivajući prvo sebe. Grad, kraj, stara soba, knjige, razglednice, fotografije... I ono neuhvatljivo kao što su mirisi, zvuci i ona sećanja koja smo u nama oživeli samo na osnovu priča drugih...

Pogledajte i... Nezaboravni dani bezbrižnog detinjstva (FOTO)

U našoj porodici ni jedno okupljanje ne prolazi bez sećanja, priča o prošlim vremenima i događajima iz detnjstva svakoga od dece. I gotovo svaka od tih priča ispričana je bezbroj puta, i svi je znamo i to zna i onaj ko je priča, ali je ipak slušamo i bezbrojiprvi put se nasmejemo. Jer te priče su osnova iz koje je izgrađen naš identitet, u tim sećanjima počinje priča o nama.

Moja prva sećanja i početak moje potrage za ličnim identitetom neodvojivo su vezana za mog brata i gotova svaka moja priča počinje sa "Milana i Mladen...". 

Pročitajte i... Zašto je dobro imati sestru i brata


Foto: Shutterstock

Sada je i moj sin postao brat, a mi kao roditelji imamo tu odgovornost da za njih sačuvamo sećanja koja će jednog dana biti kutak u kojem se naša deca prepoznaju. I ja sigurno neću propustiti priliku da na svakom porodičnom okupljanju oživljavam sećanja o tome kakva su deca bili i pričam priče koje počinju sa „Vukašin i Danica...“.

Pročitajte i Milanin blog: Hvala ti sine što si mi pomogao da živim zdravo

Pričaću im da je od trenutka kada sam videla sa prozora porodilišta auto koji se parkira do trenutka kada je sestra došla da nas povede do prostorije za otpust beba, prošlo najdužih deset minuta na svetu. I opisivaću Vukijevo i moje uzbuđenje kada smo se videli posle tri dana, a nikada ranije se nismo odvajali više od nekoliko sati.

Pričaću im i kako, kada smo stigli, Vukašin nije dočekao ni da se vrata od auta otvore, a već je počeo da viče svima koji su nas dočekali, a sudeći po glasnoći, i onima koji nisu, kako je stigla beba Danica.

Da je prvo jutro od našeg dolaska iz porodilišta, kada se probudio, umesto uobičajenog dozivanja mame ili tate, čim je otvorio oči pitao: “Gde je beba Danica?”. Mi pretpostavljamo da je samo proveravao da li je još uvek tu (odnosno, da se nadao da je otišla).

Pogledajte i... Dirljivo: Prvi susreti dece sa mlađom braćom i sestrama (FOTO)

I kako je beba Danica vremenom postala – BEBADANICA! (Jedna reč. Svaki put.) Ali i kako je, posle par dana, sam tražio da drži, mazi i ljubi Bebadanicu. 

Ali i kako je kao magare plakao i tražio mamu i tatu kada je ponovo krenuo u školicu. A da su problemi sa tvrdom stolicom počeli još pre nego što sam se porodila. Kao i upala grla i temperatura dan pred porođaj. I da je na kraju jedini zaključak lekarke, psihologa i vaspitačica bio da, bez obzira što je divan prema bebi, ipak reaguje na promene.

I dok se jednog dana budemo sećali muke sa njegovom stolicom, nećemo zaboraviti da spomenemo kako ga je Bebadanicina izuzetno zabavljala, toliko da je po više puta tražio da ponovo otvorimo pelenu i pogledamo sadržaj pre nego što je bacimo. 

Pričaćemo, sećaćemo se…

Ovog puta neće biti zaključka, jer za njim nema potrebe, pošto će spisak budućih uspomena da se širi. Ali pošto ovaj tekst mora da ima nekakav smislen kraj, neka ga onda završi misao jednog nobelovca:

"Ako postoji ikakva zamena za ljubav, onda je to sećanje."

Josif Brodski