Nikada nisam volela da pravim bilo kakva okupljanja u svojoj kući. To je značilo da moram sve da spremim i sredim kako bi iole izgledalo pristojno i reprezentativno. Više sam volela da budem sama u svojoj “pećini”, da izađem kada je potrebno i kada poželim da se družim sa drugim ljudima, ali isto tako da mogu kad god poželim da se vratim u svoju “jazbinu”.

Međutim, od kada sam postala mama mnoge stvari su se promenile, pa između ostalog i to. S obzirom da sam trenutno nezaposlena i da sam stalno kod kuće, potrebno mi je da razgovaram sa još nekim osim sa svojom dvogodišnjakinjom i princezom Sofijom.

Ali, evo u čemu je fora - Mrzim da dolazim kod tebe u goste.

Nemoj me pogrešno shvatiti - tvoja hrana je izvrsna, tvoja kuća prelepa i volim tvoje savršene tapete, ali jednostavno ne osećam se prijatno. 

Ne mislim da bi trebalo da voliš decu, niti to očekujem. To je tvoja kuća i druženje u njoj. Cenim što si me pozvala, posebno cenim što je i moja devojčica dobila poziv. Volela bih da smo savršeni gosti, ali koliko god ja sve to cenila, moja ćerka to ne razume i kroz tvoju kuću će projuriti poput cunamija.

Onog trenutka kada bude zakoračila u tvoje predsoblje otkriće novu teritoriju, novo igralište na kome može da testira svoje granice. Baš kao Kolumbo, istražiće svaki kutak, popeće se gde god je to moguće. Želeće da oseti svaki vrh tvog nameštaja, uzeti šta god može da se dohvati sa poda, a Bog neka nam je u pomoći ukoliko imaš nekog jadnog malog kućnog ljubimca koji može da se juri i maltretira.

Ja imam dva izbora - mogu najopuštenije da ćaskam sa tobom i ispijam svoje piće praveći se da se ništa ne dešava ili mogu celo veče da provedem jurcajući za svojim detetom. 

Takođe, tu je i hrana. Bez obzira šta joj budeš ponudila - palačinke, voće, sendviče - ona će to odbiti. Možeš da budeš i Džejmi Oliver ako je potrebno, ali ništa neće biti od pomoći - misliće da si joj podvalila otrov i bez pardona će prosuti sve na tvoj skupi tepih.

Onog trenutka kada ostali gosti počnu da pristižu, ćerka će me podsetiti da je vreme odlaska u krevet već odavno prošlo (19:30h).

Na kraju svega, nisam se lepo provela. Nakon što bi moje dete probalo da pojede tvoj ukrasni sapun iz kupatila, jedva da bih i sela, a priču o tome kako si srela Džordža Klunija u supermarketu jedva bih čula.

Žao mi je drugarice, ali nećemo u skorije vreme doći na druženje kod tebe. 

Kada te pozovem da dođeš kod mene, to nije zato što mrzim tvoju kuću. Veruj mi, obožavam stanove koji ne mirišu na prljave pelene i pokvareno mleko. Jednostano, ne mogu zbog deteta. 

U našoj kući ona već zna šta sme, šta ne sme. Može da juri, trči, skače koliko god želi, a ja neći biti u strahu da će popiti kiselinu ispod sudopere. Moj nameštaj svakako sa nestrpljenjem iščekuje nove presvlake, sa večerom ću se već nekako izboriti, a kada dođe vreme za spavanje, smestiću svoju malu Pepeljugu u krevet i nastaviti sa druženjem.

Dakle, danas već vredi pozivati goste u svoju kuću. Ne smeta mi ni kuvanje, ni spremanje, ni čišćenje. Ukoliko to znači da mogu da budem u stanju da se izborim sa svojim malim Tasmanijskim đavolom i da se fokusiram na goste, podneću sve.