Vreme je opraštanja sa starom i doček nove. Rekapitulacija želja od pre godinu dana i analiza rezultata. Kupovina paketića. Čini mi se da bi trebalo da sam poletan, s obzirom na to da sam štriklirao celu „to do“ listu koju sam sebi postavio prošlog 1. januara i pošto sam i preko toga napredovao u ličnoj slobodi, što mi je brak za peticu, što su mi deca srećna, što i dalje imam svoje prijatelje i ne moram da razmišljam o tome šta mogu, a šta ne bi trebalo da im kažem. Nisam poletan, a nisam ni zadovoljan. Iz potaje me je napala neka depresija. Osećam se kao izduvani balon.


PROČITAJTE ŽELJKOV BLOG: Recept za dug brak

Pokušavam da se oporavim gledajući crteže naše dece na frižideru. Gledam jelku koju smo zajedno kitili. Sve je to sreća. Otišao sam i kupio za Maksima pikado, pošto sutra u vrtiću treba da primi paketić. Mislim da će se oduševiti. A eto i meni malo zabave kad ovako zabagujem. Malo kasnije idem na dramsku radionicu koju vodim mališanima u jednom zemunskom vrtiću. Rad i druženje s decom me čupaju iz ovakvog stanja, ali samo dok traju. Onda opet ostanem sam. Spustim glavu na jastuk i ćutim. Voljena me pita šta mi je, a ja ne znam šta da joj odgovorim. Uznemiren sam.


Njoj je danas Badnji dan, sutra je Božić. Osećam grižu savesti što se ovako osećam. Nateraću sebe da budem na visini zadatka, a možda me i dolazak gostiju stvarno povrati.


Imaju li roditelji pravo da budu depresivni? Kada sam počeo ovaj članak, želeo sam da izrazim trenutno stanje, ali sam imao i želju da do poslednje tačke to prikazano stanje prevaziđem. Neću da mračim za praznik. Neću da budem kao srećan, kao da je sve u redu. Teško je prikriti unutrašnji nemir, ako ste osoba poput mene koja se čita kao otvorena knjiga.


Nisam depresivan zbog stvari koje sam uradio, nego zbog onih koje nisam uradio. Sve što se nije zbilo je prazan papir koji čeka da bude ispisan. Malo sam stariji, time i zreliji, pa ću se potruditi da tabula rasa preda mnom postane vesela, maštovita, sa što više radosti i što manje tuge. U januaru ćemo 15 dana biti kod mog ćaleta na selu. Biće nam strava tamo. Još ako padne sneg, biće svih zimskih radosti. Dani koje ću provesti samo s porodicom, bez odlazaka na radionice, dobro će mi doći da se odmorim i pripremim za nove pobede.


PROČITAJTE I... Roditelj pod stresom - dete pod stresom

Jutros me je prijatelj u prolazu pitao kako sam. Ja na ova pitanja, koliko god da je to možda i nevaspitano, odgovaram iskreno. Rekao sam mu da se osećam loše, jer sam propustio priliku da zagrizem udicu. On me je utešio da će biti još udica i rastali smo se. Onda sam tek počeo da razmišljam o analogiji koju sam upotrebio. Realno, što je verovatno i najveći uzrok moga stanja, mislim da mi je ispred nosa pobegla prilika da napravim jedan dobar posao, ali zašto sam taj posao video kao udicu? Da li mi je udica bila nešto što će me podići gore, bez razmišljanja o tome šta će biti kad stignem gore? Drugo objašnjenje ove lične psihoanalize me dovodi do sledeće slike: svi mi koji konkurišemo za posao kod onih koji vode posao smo ribe, veće ili manje, koje žele da budu upecane, jer se zadovoljavamo crvićem, bez obzira na to šta će biti kasnije, čak i svesno pristajući na neslobodu, dok se oni koji pecaju “site” na naš račun. Ova druga slika mi daje potpuni uvid u moju depresiju. Muči me to što sam plen koji kidiše na mamac, umesto da sam ribolovac. Ne znam da li ću ikada postati ovakav ribolovac, ali ono što želim je da moja deca i sva deca s kojom radim ne budu gladne ribe iz ovog ribnjaka. Ja na tome radim svaki dan, podstičući njihovu kreativnost kroz muziku, glumu i sport.


Pretrpeo sam napad mračne strane.


Svima kojima je danas Badnji dan, želim srećan Božić.

PROČITAJTE I... Izborite se sa prazničnim stresom