Jedino sam bio prisutan na rođenju svoje mlađe ćerke, o čemu sam pisao u postu Ja na porođaju. Od sebe sam očekivao da ću zato biti posebno vezan za nju. Umesto toga, a najviše zbog posla, nismo stigli da se upoznamo punih godinu i po dana.


Kad se vratim s posla, hoću da je uzmem, da se mazimo, ona plače. Kada padne, plače, ali se u mojim rukama ne smiruje, nego plače još jače. "Dođi tati", molim je, a ona ni da me pogleda.

Moram priznati da ni ja nisam bio posebno brižan. Ona je sigurno to i osećala. Pitao sam se kako je moguće da me sva deca gotive, i moja i tuđa, i koju znam i koju prvi put vidim, a da se njoj baš ne dopadam. Bila mi je povređena sujeta i mislio sam se: "Doći će sve na svoje, a dok ne dođe, igraću se sa svoje drugo dvoje". Međutim, njeno neprijateljstvo prema meni nije jenjavalo. Postao sam zabrinut. Kad se vratim s posla, zgrabim je, gnjavim, ljubakam. Ona plače, negoduje, ali je ne puštam dok mi je voljena ne otme iz ruku iznervirana njenom drekom. Pravio sam se da me ne tangira ovaj odnos, mada sam se sve više ljutio na taštu i ženu. Sve je kao smešno i ok što me dete neće. E, pa meni nije bilo, ali nisam umeo da se postavim. Sve što sam mislio da može biti most za popravljanje našeg odnosa nije palilo. Prosto, tata nikad nije bio tu. Kada dođe, onda se ponaša kao neko ko je blizak, a ustvari nije.

Tek kad sam prestao da izlazim iz kuće zorom i vraćam se predveče počelo je naše zbližavanje. Prvo mi je dozvolila da je nosim. Onda mi je čak dozvolila i da spavam pored nje. Trebalo je da prođe dve nedelje našeg intenzivnog druženja da počne da me doziva. Kad kaže: "Tata", ja se cerim kao da je ne znam šta.

Evo sad dok pišem o njoj, sedi mi u krilu. Peva mi Divanda’. Ode. Plavušica moja slatka! Prošetala je, malo se poigrala, pa se vratila. Uzimam je u krilo, a ona me snažno grli kao da se nismo videli ko zna od kad. I opet: "Ziveo, ziveo!".

Obožava muziku. Obožava batu i seku. Najviša obožava da sa batom i sekom muzicira.




Živimo u groznom vremenu kada je najdivnija i najprirodnija stvar na svetu – biti roditelj, oteta od roditelja i stavljena u ruke babama, guvernantama, ustanovama za odgoj. Kada da se igramo s njima, kada da uživamo u njima, ako ne sad kad su mali? A kako, kad moramo vreme za njih da prodamo drugome ne bismo li ih nahranili? Ja sam se za sad izvukao, ali koliko ću moći tako, to ne znam. Dobrano razmišljam o povlačenju svoje porodice iz civilizacije i odlazak na selo, gde bismo živeli s prirodom, gde bih proizvodio hranu i znao šta dajem deci da jedu, gde bismo se vratili sebi.