Svaki pokušaj da nam stan bude sređen svakog dana, propada već na samom početku.

Nismo strogi roditelji pa nam ni deca nisu "izdresirana" da sklanjaju sve za sobom i da im soba bude kao iz kataloga. Ruku na srce, ni naša nije takva.

Uradiće one sve što im kažemo ali treba da ih podsećamo, neprestano...

Imaju momente kada uživaju u sređivanju, kada glasno pevaju pesme dok rade, ali i to je samo ponekad.

Na kraju krajeva, mislim da je stvar u tome što smo mi ovakav život izabrali još na samom početku – kada smo imali samo Lenku. Još tada nam je najmanje bitno bilo da li su stvari na svom mestu. Važno je bilo da smo posle posla i školice zajedno. Da šetamo i razgovaramo, da se družimo sa prijateljima, da uživamo...

Istina, tada se nije ovoliko stvari vuklo po kući.

Danas samo cipelica imamo toliko da mogu da prekriju kompletan pod dnevne sobe.

Gomile opranog veša sušimo na tri sušača, svakodnevno.

Čak i kada, zajedničkim snagama, dovedemo stan do punog sjaja, uvek neko prospe jogurt po podu, isecka papiriće na najsitnije delove da bi napravio kaleidoskop, uleti u stan sa cipelama punim peska i blata...zato što su samo deca. I zato što nisu opterećene životom u sređenom stanu u kome sve moraju da vrate na mesto.

Opterećena sam bila ja. Do skoro. Nervirala sam se kada posle posla uletim pravo u igraonicu u sred trpezarije. Kada na podu vidim i šta su jele i šta su pile...

Sada kažem sebi da će to sve trajati još malo. Dok i Marta ne poraste.

Ili dok me, možda ne iznenade kada shvate da mama posle posla nije željna i dodatnog rada.

A možda neće proći nikada....možda će naučiti da žive ovako, možda će im red unositi nemire.

Kako god, sve dok imamo važnija i pametnija posla svakog popodneva, zajedno, sve do tad mi neće biti važno.

Mama Tatjana Trajković