Svečano obećavam da ću:

Misliti o sebi kao roditelju. Ja nisam samo nečiji prijatelj, nečiji radnik, nečije dete. Ja sam i roditelj. To je možda i najvažnija uloga koju imam.

Pokušavaću da svoje dete razumem i podržim. Ono nema nikoga osim mene. Tek kasnije će vršnjaci biti značajni u njegovom životu, ali čak i tada, ja ću uvek biti njegov roditelj. Drugog tatu ili mamu nikada neće naći.

Kontrolisaću svoje ambicije i negovati njegove. Moje dete ne mora i ne treba da bude isto kao ja. Ono treba da ima sopstvene snove i želje.

Razgovaraćemo, dogovoraćemo se, pregovaraćemo. Komunikacija će uvek biti način našeg razumevanja i osnova poverenja.

Kažnjavaću ga (kad god moram) samo rečima i tako da ga nikada ne ponizim.

Izvršavaću obećanja koja mu dajem. Zato ću biti oprezan sa onim što obećavam.

Dozvoljavaću mu pravo na grešku. Često zaboravim da je moje dete samo dete. Ono se tek razvija i uči na svojim greškama. Neophodno je da toga budem svestan.

Negovaću njegovo samopouzdanje. Pohvaliću ga kad god mogu, ne samo za postignute rezultate već i za uloženi trud.

Poštovaću njegovo mišljenje. I meni je u mom detinjstvu bilo veoma važno da me roditelji saslušaju i uvaže ono što imam da kažem. To je važno i mom detetu.

Upoznaću svoje dete sa njegovim pravima. Biću prva osoba koja će ta prava u njegovom životu i poštovati. Moje dete ima pavo na život pun prava.

U svakom uzrastu, moje dete će osim prava imati i svoje obaveze. One će ga usmeravati i podsticati dalji razvoj.

Stalno ću podsećati svoje dete koliko ga volim. Iako verujem da ono to zna, važno je da mu to govorim i pokazujem. Tako ću dodatno negovati naš odnos a ono će odrastati sa uverenjem da u meni ima podršku.

Pokušaću svom detetu da omogućim i koren (osećanje doma, sigurnosti, porodice...) i krila (slobodu da istražuje u spoljašnjem svetu, kako bi naučilo da se bori, gubi i pobeđuje... jer ima gde da se vrati, u sigurnost svog doma i porodice).

Jelena Holcer, pedagog