Bebe su moja omiljena bića. Ništa na svetu nije tako savršeno upakovano i toliko toplo i slatko. Dobro, možda čupavi štenci ili sanjivi mačići, ali njih ne mogu satima da ljubim i grickam dok se smeju na sav glas. Maziti bebu je privilegija.
Spustiti usne na bebinu kožu je čist hedonizam.

A poslednjih dana se, dok mazim Martu, u mislima sve češće vraćam malim bebama koje sam upoznala pre šest godina dok sam sa Lenkom ležala na Institutu za majku i dete.
To više nisu bebe ali znam sigurno da se od tada ništa nije promenilo i da se u međuvremenu rodilo još mnogo onih koji su doživeli sličnu sudbinu.
Žao mi je samo što tada nisam bila malo hrabrija i što se nisam oglušila o neke nepisane zakone.

U sobi u kojoj smo ležale bile su još dve majke sa decom a u tri krevetića, odmah pored Lenkinog, ležale su tri bebe. Noću su spavale a danju su se vrtele po krevetu, podizale na noge, skakale, padale, plakale... Bile su preslatke!
Prišla sam jednom krevetiću, beba me je gledala pravo u oči i smešila se. Ispružila sam ruku da je pomazim kada me je presekao glas medicinske sestre na vratima: "Ne smete da ih dirate! Zabranjeno je da ih podižete, vadite iz kreveca i nikako ne smete da ih mazite!"
Kada sam je pitala zašto, nikako nisam očekivala odgovor koji sam dobila: "Zato što će da se naviknu na to!"
Ostala sam da stojim pored krevetića, tupo gledajući u bebu. Kao da mi je neko odsekao ruku.
Onda mi je jedna mama "objasnila" da su to bebe iz doma za nezbrinutu decu, da su tu na lečenju i da niko ne sme da ih dira jer ne treba da se naviknu na nežnost i pažnju. Oni koji brinu o njima nemaju vremena da ih maze. Zato ne smemo ni mi.

Tuga koju sam osetila tada nije se smanjila do danas. Ponekad mi se čini da je još veća. Ne mogu ni da zamislim kolika je tek njihova tuga i kolika je praznina koja ih okružuje.

Kada nekome posvetiš godinu, red je da mu posvetiš i misao i zato se nadam da će u Godini beba bar neko biti hrabriji i bezobrazniji od mene tada.