Želela bih da izbegnem one fraze da se život okrene naglavačke kad dođu deca, ali ono što će vam svako sa sigurnošću potvrditi jeste da spontanost nestane preko noći i da svaki dan postane u minut isplaniran, određen obrocima, igrom, dremkom, presvlačenjem i naravno večernjom rutinom.

Rutina ili ne, otkako se pre tri godne rodio moj stariji sin Petar, ona je svetinja u našoj kući. U tom ujednačenom i predvidivom ritmu nekako svi sigurnije plešemo, sebično čuvajući samo za nas vreme za večeru, kupanje, spremanje za krevet, uspavljivanje... I mada je svako veče isto, uvek se izmigolji neka nova reč, neki novi geg, dovoljan da začini kraj dana. To rutinsko obavljanje najslađih poslova, ostavlja (bar u mislima) dovoljno prostora i za presabiranje i kovanje planova šta ću uraditi kad Dečaci krenu put Zemlje snova.

Da ne bude zabune, moji planovi nisu u rangu kako ću spasiti planetu globalnog zagrevanja ili kako ću naterati Vladu Srbije da ukine PDV na bebi opremu. To su oni mali i krajnje lični zadaci (često neostvarivi), poput skloniću zimske džempere iz ormana, staviću još jednu turu veša na pranje, postaviću nove slike Dečaka na "fejs", nalakiraću nokte, odgledaću film do kraja, provozaću 5 km na sobnom biciklu, završiću ovaj blog...

Ne bih baš bila iskrena ako bih rekla da se više ne nerviram kad nešto na spisku mojih obaveza ostane neurađeno, da ponekad ne grdim sebe zbog tog konstantnog nedostatka energije, volje i doslednosti da takve mali stvari izguram do kraja.

Ali se više ne ljutim. Ni na sebe, a ponajmanje na moje Dečake, koji mi tražeći da ih uspavam, često „ukradu“ i te poslednje minute za tamo neka "pametnija posla".

I za kraj, jedna zanimljiva definicija: PROKRASTINACIJA, oblik patološkog ponašanja za koji je karakteristično odlaganje i odugovlačenje vlastitih obaveza bez nekog posebnog objektivnog opravdanja.

Možda i namerno ignorišem savete tipa "Kako da se dete samo uspava za 5 minuta", ali između njihovih zagrljaja i nesređenog ormana, uvek biram...