Divim se mamama koje su uspele da uobroče svoje bebe, ili da ih nauče da spavaju po celu noć, bez sisanja. Divim se i onim majkama koje bebu spuste u krevetac još dok je budna a onda izađu iz sobe i ostave je da se sama od sebe uspava.

Ja nisam uspevala da uradim ništa od navedenog, ni sa jednim detetom. I uvek mi se činilo da to nije do mene nego do bebe. Želim da verujem u to da se bebe jednostavno rode takve – poslušne. I ne dozvoljavam nikome da me ubedi u suprotno, čak iako ima dobre argumente. 


Meni je žao da beba plače i tu počinje i završava se sva moja mudrost. I svaki pokušaj da išta promenim. Moja deca su sisala onda kada su bila gladna, čak iako je prošlo samo pola sata od poslednjeg obroka.

Svaka je prvih nekoliko noći spavala u krevecu ali bi vremenom ostajala u našem krevetu sve duže, dok tata sam ne bi shvatio da je vreme da pređe u dnevnu sobu.

I bile su zadovoljne i vesele. Nosila sam ih u maramama, podizala ih ako plaču, uspavljivala ih na rukama iako su mi svi govorili da ne radim to jer ih nikada od nošenja neću odvići.

Čim su stale na svoje noge, odšetale su. Sa godinu dana više nisu htele da ih nosim čak ni kada sam ja to želela.

Kada su prešle u svoj krevet nijednom nisu došle da se ušuškaju kod nas. Osećam da su upile svu ljubav tada, kada sam radila sve te "zabranjene" stvari i dokazivanje im više nije potrebno.

Ipak, postoji nešto od čega ne odstupam nikad (osim za novogodišnju noć) a to je odlazak u krevet do devet. Toliko ipak volim sebe. Volim i tišinu koju čujem kada ih sve uspavam. I baš u toj tišini svako veče, natenane pripremim dovoljnu količinu ljubavi za sutra jer znam da sam potpuno zavisna od njihovog osmeha. I ništa ne bih promenila ni da ih rodim desetoro. Samo bih se i dalje iskreno divila mamama koje umeju drugačije. Onako, iz prikrajka.