Moj suprug i ja imamo dve preslatke devojčice od tri ipo i godinu ipo dana. On bi hteo da uvećamo porodicu za još jednog člana, dok sam ja ta koja je neodlučna, mada duboko u sebi osećam da bih i ja to htela, ali....

Iako je svaka porodična priča posebna, i razlozi "za" i "protiv" se veoma razlikuju od jednog slučaja do drugog, osećanje duboke konfuzije se javlja kod svih nas. Neki počinju sa veoma praktičnim pristupom, postavljajući sebi pitanje poput: "Koliko ćemo morati da se odreknemo vremena, novca, slobode, privatnosti, i mogućnosti za napredovanje u karijeri, sa još jednim detetom u kući?"

Mada, kad pogledam malo bolje, mnoge odluke koje pravimo zasnivaju se na racionalnim razlozima. Recimo, to gde ćemo ići na godišnji odmor, koja kola ćemo kupiti... Pokušavamo uvek da izmerimo pozitivne i negativne stvari, pravimo "plus i minus" liste, i pravimo izbor. Barem mislimo da pravimo racionalni izbor. Jer, kada neko donosi odluku, emocije imaju često presudni značaj.

Malo je odluka u kojoj su emocije u tolikoj meri uključene, kao što je odluka o tome da li treba imati decu ili ne. Bez obzira na to da li je svesno ili ne, mnoge stvari poput osećanja roditeljstva, iskustva odnosa sa roditeljima i sa braćom i sestrama koje smo i sami imali, odnos prema poslu i karijeri, stabilnost i odnosi u braku i naši snovi, želje i planovi utiču na ishod unutrašnje debate koja se može voditi oko toga da li treba imati još jedno dete ili ne.

Pričajući iz ličnog iskustva i iz iskustva mojih prijateljica, često se dešava da žene jako dobro znaju koliko dece žele. Na primer, često dešava da želimo dvoje. Međutim, nakon dolaska prvog deteta, uz obaveze koje ono nosi, i nemogućnost posvećivanja vremena sebi... neke žene shvataju da ne žele više dece. Često se javlja i pitanje kako će dolazak novog deteta ugroziti odnos koji je sa prvim detetom već izgrađen.

Iskustva mnogih majki pokazuju da je najteže odlučiti se na drugo i treće dete. Većina žena tvrdi da su se na prvo dete odlučile bez dovoljno razmišljanja, dok su za naredna dva postavljale sebi mnogo više pitanja.

Možda bi jednostavno trebalo da se preputimo emocijama koje smo imali za prvo dete... jer kako naši preci kažu "uvek ima mesta za još jedno".

Mama Aleksandra Pešić