Nesreće, epidemije, strašni zločini... slike koje se pred nas iznose iz sata u sat podsredstvom medija, udružene sa upozorenjima stručnjaka - pretvorile su nas u prestrašeno društvo opsednuto bezbednošću. Međutim, pokušavajući da se još bolje zaštitimo, izgleda da zapravo činimo više štete nego koristi.
Tako bar tvrdi britanski psiholog Vorvik Kejrns, autor knjige Kako živeti opasno: zašto bi trebalo da prestanemo da brinemo i počnemo da živimo? Ova intrigantna knjiga nosi iznenađujuću pouku. Naime, ukoliko zaista želimo da budemo bezbedniji, trebalo bi da živimo opasnije!
Preuveličavanje opasnosti
Za početak, mnoge opasnosti se preuveličavaju, iz prostog razloga što se o njima neprestano sluša u medijima. Jedan od najvećih strahova roditelja jeste bezbednost dece van kuće i mogućnost njihove otmice. Iako se takvi slučajevi zaista ponekad dešavaju, realne šanse da jedno dete bude oteto su jedan prema 12 miliona. Vorvik je čak izračunao da bi, ukoliko deca toliko izlude roditelje da oni «požele da ih neko ukrade» i puste ih na ulicu - trebalo da čekaju oko 200.000 godina da se to zaista desi, a i onda bi bila vraćena za 24 sata.
Opasno „ušuškani"
Današnja kultura straha utiče na to da deca odrastaju «ušuškana» u četiri zida. Ali, Kejrns upozorava da su ona upravo u kući najviše izložena opasnostima. Naime, najčešći počinioci zlostavljanja ili ubistava su članovi porodice, rodbina ili prijatelji. U kući se dešava i najviše povreda - kreveti, kade, saksije, kosilice... glavni su krivci za njih. Kejrns ukazuje na paradoks da se deca drže «iza brave» zato što su roditelji zabrinuti zbog rizika u spoljašnjem svetu. Ali, tako se deci skraćuje život. Jer, umesto da budu fizički aktivna, ona sede i gledaju televiziju, postajući gojazna i bolesna.
Adaptacija na nove mere
Vorvikov način posmatranja stvari dovodi u pitanje naša ustaljena shvatanja pojma opasnosti. Mislite li da je voziti bicikl bez kacige opasnije nego voziti se automobilom? Onda niste uzeli u obzir sve okolnosti. Mogućnost da neko strada dok vozi bicikl je veoma mala. Međutim, vozeći bicikl umesto da sedite u automobilu, sebi dvostruko smanjujete opasnost od srčanih oboljenja, a ona ubijaju ljude daleko više nego saobraćajne nesreće.
Ali, ako je nošenje kacige toliko važno, zašto više stradaju biciklisti koji je nose? Jednostavno, oni se osećaju manje ranjivo i ponašaju se rizičnije. Isto se ponašaju i vozači, koji manje vode računa o biciklistima sa kacigom, jer ih smatraju bolje zaštićenim, pa ih zaobilaze u manje širokom luku.
Kada čovek zna da mora da se osloni na sebe a ne na razna sredstva zaštite - postaje odgovorniji, a tek onda život postaje stvarno bezbedniji, zaključuje Kejrns. To se odnosi i na decu - koja, kada se izlažu umerenim opasnostima, nauče daleko bolje da se čuvaju nego kada su prezaštićena. Zbog toga roditelji moraju da prevaziđu svoje instinktivne strahove, zaborave na jezive medijske priče i racionalno ocenjuju životne rizike. Najzad, život i jeste rizik, poručuje Kejrns.
Osloni se na sebe
Kejrns daje još jedan upečatljiv primer - sedišta za decu, koja su danas obavezna gotovo svuda, jer značajno smanjuju povrede kod dece u saobraćaju. Međutim, kada su 1989. godine ona postala zakonom obavezna, broj povređene i nastradale dece u saobraćaju je porastao. Ubeđeni da su deca sada propisno zaštićena, ljudi su počeli da voze manje oprezno i većom brzinom. Očigledno, način na koji se adaptiramo na nove mere bezbednosti ima tendenciju da poništi njihov efekat.
Bezbednije bez saobraćajnih znakova
Kao zanimljiv primer, Kejrns navodi slučaj danske regije Frajsland, u kojoj su vlasti uklonile sve saobraćajne znake i zaštitne bankine. Umesto da zavlada haos a nesreće postanu češće, putevi u regionu su postali bezbedniji!
Jovana Papan