Tim imenom je američki psiholog Džin Tvenge, u svojoj prošlogodišnjoj studiji, nazvala najnoviju generaciju mladih ljudi, onih koji su rođeni od osamdesetih godina do danas.

Zajednička odlika pripadnika generacije «Ja» jeste narcizam, odnosno činjenica da su odrastali učeći da je sasvim prirodna stvar biti uvek u centru pažnje i sebe stavljati na prvo mesto. Ovoj generaciji pripadaju i današnji osnovci i tridesetogodišnjaci - budući da su svi oni odrastali u eri u kojoj je fokusiranje na sebe postalo društveno promovisan životni stil, a «biti poseban» - neprikosnoveno pravo svakog pojedinca.

Kako je došlo do toga da današnji mladi redom izrastaju u egoiste? Nekoliko faktora se udružilo u nastanku tog trenda. Za početak, ovo su najželjenije generacije dece do sada, budući da je kontrola rađanja postala toliko rasprostranjena da su njihovi roditelji imali priliku da ih pažljivo «isplaniraju», poput nekog dobro razrađenog projekta. Pošto je njihov dolazak na svet bio toliko iščekivan - obična, odnosno uobičajena imena za ovu decu nisu više bila dovoljno dobra. Naime, poslednjih decenija roditelji s mukom smišljaju neobična, jedinstvena imena, koja će njihova zlata da učine još posebnijim.

Odrastanje pod staklenim zvonom

Budući da su njihovo odgajanje roditelji shvatili kao zadatak dostojan stručnjaka «Nase», ova deca su odrastala pod "staklenim zvonom", uz hiljade naučnih teorija i sva moguća dostignuća moderne tehnologije. Slušajući  nebrojene savete sa svih strana, roditelji generacije «Ja» su počeli da veruju kako deca moraju da se besomučno hvale, kako ne bi postala nesigurna i istraumirana.

Nisu samo roditelji ulagali u dečje samopouzdanje - čitav univerzum kao da se ujedinio u nameri da od njih načini supersamouverene jedinke. Sa svih strana: od nastavnika u školi, iz crtanih filmova, sa reklamnih poruka - neprestano su stizale iste mantre: «Ti si poseban... Poštuj sebe... Budi svoj... Veruj u sebe... Budi ono što jesi... Možeš da budeš šta god poželiš...».

Najveća ljubav je prema sebi

Kako deca ne bi bila obeshrabrena, nastavnici su počeli da im daju sve više ocene za isti nivo znanja, a diplome su od nagrada za najbolje postale uobičajena nagrada za učestvovanje, kako se niko ne bi osetio manje vrednim od ostalih. Mediji i popularna kultura su dali veoma veliki doprinos usponu narcizma, a pesma Vitni Hjuston - Najveća ljubav od svih je kada voliš sebe, pravi je primer poruke koja se poslednjih decenija šalje mladim generacijama.

Roditelji generacije «Ja» su, sa jedne strane, pritisnuti osećajem krivice zbog toga što usled brojnih poslovnih obaveza imaju malo vremena za svoju decu, pa nedostatak roditeljskog samopouzdanja često pokušavaju da nadoknade obasipanjem dece neumerenom pažnjom i brigom, podstičući kod njih preterani osećaj vlastitog značenja. Sa druge strane, važan faktor jeste i činjenica da je duh vremena koji je formirao roditelje generacije «Ja», bio duh kontrakulturne generacije «bejbi bumera» - koji su, insistirajući na individualizmu i nonkonformizmu, usmeravali svoju decu na traženje sebe i samoostvarivanje.

Ekspanzija narcizma

Kao rezultat novih metoda vaspitanja i obilatog zasipanja dece pohvalama bez pravih zasluga, kod mladih je došlo do svojevrsne «inflacije ega» i ekspanzije narcizma, koji je prerastao u vladajući društveni mentalitet, neophodan za preživljavanje. Statistike pokazuju da je 1950. godine samo dvanaest odsto američkih tinejdžera smatralo sebe «važnom osobom», dok danas važnim sebe smatra oko osamdeset odsto dece. Broj osoba koje se uklapaju u opis narcisoidne ličnosti se udvostručio od 1982. do 2006. godine, pa danas dve trećine američkih studenata smatra za sebe da su «specijalni» i da bi svet postao bolje mesto ukoliko bi baš oni njime vladali.

Prevelika očekivanja

Budući da su naučeni kako mogu da budu sve što požele, životna očekivanja generacije «Ja» su ogromna. S obzirom da je realnost toliko puna izazova, moguće je da će oni postati najneostvarenija generacija do sada. Pošto misle da je poželeti jednako zaslužiti, oni ne pristaju na kompromise, očekuju da ih posao koji rade «ispunjava», da ne bude dosadan, da ih nadređeni tretiraju sa poštovanjem, da mogu svima da saspu u lice sve što misle, zapravo da «budu ono što jesu». Njihova očekivanja u pogledu buduće plate su tri puta veća od proseka koji ih, najverovatnije, očekuje. A prostrane kuće, i privatne škole za svoju decu, koje smatraju svojom budućnošću, cilj je koji će uspeti da ostvari samo manjina.    

Depresija kao realnost

Kao rezultat razočarenja koje ih neminovno pogađa nakon sudara sa stvarnošću, mlade iz generacije «Ja» očekuje depresivnost i malodušnost. Sve više njih doživljava emotivni slom kada shvati da više nisu superstarovi iz učionica, već obične plave i bele kragne, radnička i činovnička klasa, koja će do (sve neizvesnije) penzije da se batrga radeći jednolične, nimalo «popularne»  poslove, kako bi prehranila porodicu.

Pošto su se kao ličnosti formirali postavljajući uvek sebe i ispunjenje ličnih potencijala u fokus, oni su nesposobni da se posvete drugim ciljevima izvan sebe, kada već iznevere sopstvene mladalačke snove. Postaju razočarani, cinični, isprazni, nezainteresovani za zajednicu, otuđeni, gube kontrolu nad sopstvenim životom. Čak dvadeset odsto mladih danas ima ozbiljne napade depresije, u odnosu na dva odsto početkom dvadesetog veka, a od povećane anksioznosti pati gotovo svaki student, u odnosu na dvadeset i pet odsto njih pre pola veka.  

Očekivano preslikavanje

Da li borba sa narcizmom mladih očekuje i naše društvo? Sigurno je da smo ranije bili u izvesnom «zaostatku» u odnosu na američke klince. Ali je danas, zahvaljujući našem učešću u globalnoj medijskoj kulturi, to zakašnjenje već uveliko nadoknađeno. I naša deca su u velikoj meri postala «posebna» i «specijalna», a njihovi zahtevi i očekivanja su odavno u nesrazmeri sa uslovima u kojima odrastaju. Diplome i medalje koje im se izdašno dele na svakom koraku - već prete da zatrpaju njihove sobe, što je gotovo svaki ovdašnji roditelj poprilično iskusio. Samo, teško da će im svo samopouzdanje ovog sveta pomoći u životu, ukoliko te diplome nisu zaista i zavredeli. 

Vaspitanje koje nije donelo rezultate

Nasuprot prvobitnim očekivanjima da će povećanje samopouzdanja imati pozitivan efekat i uticati na porast uspešnosti kod mladih, nade polagane u ovakve metode vaspitanja kao da su se na kraju izjalovile. «Iako danas imamo mnogo bolje mišljenje o sebi, nemamo baš previše razloga za to», podseća Džin Tvenge. Inflacija samopouzdanja, koja je u neskladu sa realnim mogućnostima, nije se pokazala preterano korisnom pojavom. Naprotiv, čini se da višak samopouzdanja proizvodi nadobudne osobe koje misle da su dorasle svakoj situaciji, pa su problemi poput maloletničke delinkvencije, tinejdžerskih trudnoća, depresije i samoubistava i dalje u porastu.

Narcizam kao globalni šroblem

Po mišljenju Džin Tvenge, narcizam će biti jedan od problema sa kojim će društvo u budućnosti morati ozbiljno da se suoči. Za generaciju «Ja» je toliko prirodno i normalno da se svet okreće oko njih, da se to naprosto ne dovodi u pitanje. A i zašto bi, kada pruža toliko zgodnih opravdanja i izgovora, koji skidaju svaku odgovornost sa njih. Naime, kad god nešto zabrljaju, oni uvek mogu da kažu kako su stekli «dragoceno iskustvo» i naučili mnogo o sebi. Ukoliko su drski i nepristojni, zapravo su samo «nekonvencionalni» i «ekspresivni» - izražavaju svoja osećanja. Kada se ponašaju samoživo - onda su, u stvari, «samo sebi dali oduška» i oslobodili se stresa, «ispoštovali» sebe, i slično.

Jovana Papan