Kad smo bili mlađi, mrzeli smo kada su nas roditelji slali u sobu i zaklinjali smo se da nikada, nikada, nikada nećemo učiniti isto svojoj deci. Ako vam je ovo poznato, pokušajte premotati film unapred - nekoliko desetina godina kasnije.

Sada ste vi roditelj i vaše dete se ponaša aposolutno užasno, ne dajući vam drugu mogućnost (ili izbor) nego da ga pošaljete u svoju sobu. Dakle, istorija se ponavlja, a vaše dete to apsolutno mrzi, a budimo iskreni, ni vi se sigurno ne osećate sjajno.

Postoji li drugi (i bolji) način? 

U videu na Instagramu, doktorka Sigi Koen, psiholog specijaliziran za razvoj deteta, savetuje šta učiniti u trenutku.

Pre svega, šta se to sa nama događa kad osetimo potrebu da vrisnemo "idi u svoju sobu"? Šanse da se u tom trenutku osećamo prilično iznervirano (ili čak izuzetno besno) su zaista velike. Sasvim je u redu osećati se tako, umiruje nas dr Sigi.

"Ali bes i frustracija nisu učinkovit roditeljski alat", napominje doktorka. "Navode vas da reagujete impulsivno i koristite taktike poput srama i krivice."

Izdvojila je i što se događa sa detetom kad mu to kažemo.

Kao što se verovatno sećamo iz vlastitog detinjstva, to vreme dete sigurno neće iskoristiti za samorefleksiju ili razmišljanje o tome što je moglo učiniti drugačije. "Umjesto toga, dete će vreme provoditi samo osećajući se okrivljenim i uglavnom osećajući ljutnju i bes", objašnjava dr Sigi. Ipak, to ne znači da bi trebalo dopustiti da neprimereno ponašanje ostane nezapaženo.

Doktorka Sigi nudi alternativni pristup, koji rešava sram, a istovremeno podstiče introspekciju. Evo što ona predlaže da umesto toga kažete: "Jao, ovo što se upravo dogodilo uopštee nije u redu. Oboje moramo razmisliti o tome. Dakle, napravićemo predah jedan od drugog. Onda kad se vratimo i promislimo, reći ću ti što sam mislila o onome što se dogodilo, a ti češ mi reći šta si ti mislio i zajedno ćemo odlučiti šta ćemo sledeći put učiniti da nam oboma bude bolje. "

Na ovaj način i dalje dajemo detetu vremena i prostora da razmisli o onome što je učinilo, ali umesto da ga optužujemo (razgovarajmo o tome što si učinio),  preusmeravamo ton sa krivnje na prihvatanje i razumevanje (razgovarajmo o tome što se dogodilo). To stvara više prostora za razmišljanje. Takođe, uključujemo dete u rešavanje problema, a to je zasigurno veština koja će mu poslužiti i u tinejdžerskim godinama, a i kasnije u životu. I to nije sve.

"Ovako smo model saradnje i rešavanja sukoba na emocionalno prihvatljiv, reagujući način", dodaje dr Sigi. Na kraju, osnažujemo dete da promišlja o svom ponašanju i to je izuzetno važno!

Pročitajte i...