Postoji mnogo razloga da ohrabrujemo optimizam kod svojih mališana, a to uključuje dugotrajne pozitivne efekte na mentalno i psihičko zdravlje (da li ste znali da optimisti mnogo češće dožive stotu godinu?). Ipak, postavlja se pitanje kako odgajati optimistu?

Za početak, praktikujte ovih šest saveta i posmatrajte pozitivne efekte koji će se "proširiti" vašim domom.

1. Prestanite da se žalite

"Nikada nećemo stići", "Uvek kasnimo".... Fokusiranje na negativne misli i frustracije je, u suštini, klasičan pesimizam. Što više kukate zbog novčanih problema ili teškog dana na poslu, veća je mogućnost da i vaše dete nauči da se ponaša tako. Umesto toga, pokušajte da pričate o stvarima koje vam idu dobro, na primer: "Vrhunski sam uradila projekat na poslu" ili "Imala sam tako ljubazan susret danas u pošti". 

Tokom večere, Džen Makreri, mama iz Filadelfije, igra uvek istu igru sa devetogodišnjim blizancima. Naime svaki član porodice otkriva najbolje i najgore stvari koje su mu se desile tokom dana. Umesto gunđanja o poteškoćama, cilj je fokusirati se na pozitivne stvari. Bonus runda u ovoj igrici je i njen omiljeni deo: "Svi mi delimo zajedničku nadu za sutra".

2. Imajte visoka očekivanja

Deca neće razviti optimističan stav po pitanju obaveza ukoliko nemaju priliku da pokažu da to vredi. Dodeljivanje obaveza stvara deci osećaj sposobnosti. Obaveze, naravno, treba da budu u skladu sa godinama, jer je poenta da deca uspeju. Dvogodišnjaci mogu pokupiti svoje igračke, trogodišnjaci mogu odneti prljav veš na pranje, četvorogodišnjaci mogu odneti tanjire do sudopere, petogodišnjaci mogu isprazniti kantu za smeće, a šestogodišnjaci mogu sortirati odeću.

Još pre nego što su njeni sinovi krenuli u vrtić, Prisila Bejker je počela da pravi listu poslova koje treba obaviti, a koja ih podseća da nameste krevet, obuku se, operu zube, pospreme sobu. "Nije im dozvoljeno da siđu dole i doručkuju dok ne završe svoje poslove", rekla je ova mama. S početka je imala ideju da oslobodi sebe od obaveza, ali je ubrzo shvatila da njeni sinovi imaju mnogo benefita od ove rutine. "Silazili bi dole uzbuđeni i govorili bi: 'Mama, mnogo sam lepo namestio svoj krevet, dođi da vidiš.' Bili su jako ponosni na sebe", rekla je.

3. Ohrabrite ih da rizikuju

Svi se borimo sa tim da zaštitimo svoje dete od povređivanja. Sramota je ako padne pred drugarima sa konjića ili se pridruži hokejaškom timu, a još ne zna da se kreće na klizaljkama, tako da je prirodno da želite da sačuvate dete od ovakvih situacija. Međutim, kada dete obeshrabrite u aktivnosti u kojoj samo trenutno nije dobar kao druga deca, umanjujete njegovo samopouzdanje, a ohrabrujete pesimizam.

"Jednostavno treba da popustite uzde. Dozvolite svom detetu da se igra samo u dvorištu, ili da ide na igralište bez vas kao pratioca. Nakon nekog vremena, dopustite mu i veće rizike, kao što je penjanje uz zid ili odlazak na kampovanje. Ne želite da se vaše dete plaši da isproba nove stvari", rekao je doktor Tompson, savetnik za roditelje. "Želite da dođe kući i kaže: 'Mama, uspeo sam'."


"Mama, uspeo sam!" Foto: Shutterstock

4. Sačekajte pre nego što odreagujete

Obuzdavanje vašeg zaštitničkog instinkta dovešće do ogromne samokontrole. Kada dete pokušava da izgovori neku reč, ili mu je potrebno više vremena da spoji komadić u puzlama, lako je intervenisati. Ipak, kada detetu dozvolite da rešava probleme bez vaše pomoći podstaći ćete njegov osećaj za postizanjem ciljeva, a uz to će postati mnogo optimističnije za ono što će u budućnosti raditi.

Kada je doktorka Rejvič čula da dete u drugom razredu govori njenoj ćerki da je debela, instinktivno je krenula da nazove devojčicine roditelje, ali se zaustavila. "Želela sam da naučim Šejnu da bude sopstveni advokat", rekla je, i predložila ćerki šta bi mogla reći sledeći put kada se ovakva situacija dogodi. Kada se dogodila, Šejna je imala pripremljen odgovor: "Pod jedan - nisam debela. Pod dva - uopšte nije lepo da takve stvari govoriš svojoj drugarici." Devojčica joj se nakon toga izvinila, a Šejna se tog dana vratila kući sa osećajem sposobnosti i ponosa", rekla je ova mama.

5. Podržite dete 

"Kada je moja ćerka, učenica prvog razreda, Bler, imala teške zadatke, često je tvrdila: "Loša sam u matematici!". Nažalost, jedna prepreka može biti dovoljna da dete stvori osećaj da ima određenu manu: "Nisam pametan", "Ne ide mi fudbal dobro", "Ne umem da crtam"."

Da biste sprečili ovakav tip zaključaka, pokušajte da promenite detetovu perspektivu. Kako biste izmenili njihove misli ka pozitivnom, možete reći: "Sportovi su teški za učenje na samom početku" ili "Znam da još uvek ne znaš da gledaš u sat, ali ćeš znati uskoro". Pustite ih da shvate da nisu jedini:"Mnoga deca u tvom odeljenju se osećaju isto kao ti sada" ili "I meni je bilo mnogo teško kada sam počinjala da učim matematiku". Pomozite detetu da sačuva nadu tako što ćete mu napominjati druge sposobnosti u kojim je uspelo: "Sećaš li se kada nisu umeo da čitaš, pa je bilo potrebno mnogo truda? Tako ćeš i ovo savladati vremenom."

6. Budite realni

Ironično je, ali uveravanje deteta da će sve ispasti savršeno često može imati totalno suprotan efekat. "Optimizam u stvari traži da razmišljate mnogo više realistično nego pozitivno", ističe doktorka Čanski. "Na taj način pripremate dete na sve sa čime se suoči."

Kada se porodica Trejsi Rejnert preseila na Floridu, njen šestogodišnji sin Met je imao problema da se uklopi na samom početku. "Nemam nijednog prijatelja", tužio se mami. Kako bi ga razveselila, želela je da mu kaže: "Imaš mnogo prijatelja tamo u Nju Derziju, a kada ova deca shvate koliko si interesantan dečko, moliće te da im budeš drugar." Ipak, ujela se za jezik, ne želeći da mu daje lažnu nadu. Pametan potez. 

Ukoliko deca sa Floride ne počnu da se druže sa Metom, on može doći do zaključka da u stvari i nije toliko dobar dečko. Umesto toga, majka je porazgovarala sa njim od srca. "Stvarno je veliki izazov preseliti se na novo mesto i počinjati sve od početka", objasnila je, "Za sticanje prijatelja je potrebno vreme". Nakon toga, Met je prestao da se žali, i počeo je da pravi aktivne korake u rešavanju problema. Tražio je mami da ga odvede do najbližeg igrališta posle škole i da ga pusti da vozi bicikl po komšiluku, kako bi upoznao decu koja žive u blizini. Nakon nekoliko nedelja, imao je neke drugare. "Naprasno je shvatio da će stvari zaista dobro funkcionisati", rekla je Rejner, "A i samu me je naučio nekoliko stvari o optimizmu."