Znam da me mnogi od vas osuđuju čim su pročitali naslov, ali odvojte trenutak i pročitajte moje objašnjenje.

Ja volim svoje dete. Volim ga toliko da ne mogu to da objasnim, ponekada me tolika ljubav plaši. Gotovo svake noći se preispitujem i pitam se da li sam nešto mogla da uradim bolje u odnosu na njega, molim se za njegovu sreću i nadam se da neću nigde "uprskati" u njegovom vaspitanju. Želim mu da uvek bude uspešan i ima sve što poželi.

Ali sam takođe shvatila i da on prosto ne može da ima sve što poželi, a pogotovo ne da mu to sve obezbedim ja. To nije moj posao kao majke.

Moj posao je da ga volim bezuslovno, učinim da se oseća bezbedno i sigurno, i da ga naučim svemu što mu je potrebno kako bi postao samostalan i uspeo da se sam izbori za svoju sreću i uspeh.

Ja ne mogu i ne želim da moje dete bude centar moga sveta, i da čitavu sebe dajem kako bih ispunila svaki njegov zahtev, preuzimajući svu odgovornost za njegovu sreću i uspeh. 

Nije uvek lako, posebno kada, kao ja, volite da držite sve pod kontrolom, ali ima mnogo razloga zbog kojih sam odabrala da živim na ovaj način.

Ali ako sve dam sinu, ako se u njegovo obrazovanje ili bilo koje druge aktivnosti udubim više nego što bi trebalo, neće mi ostati ni malo vremena za mog supruga i moj brak. A kako da detetu obezbedim mesto gde se oseća bezbedno i srećno ako ne posvećujem pažnju njegovom tati? 

Imati dva umorna, nepovezana roditelja, željna zajedničkog vremena, detetu nikako ne koriste. Ja bih radije da imamo zdrav i izbalansiran odnos koji nas sve ispunjava. To podrazumeva večernje izlaske, romantične večere, ponekada čak i čitave vikende bez deteta.

Jednoga dana moj sin će otići iz moje kuće, a šta će onda od mene ostati ako sam celu sebe posvetila njemu? O čemu ću onda razgovarati sa mužem, ako sam prethodnih godina pričala samo o sinu?

Takođe sam naučila da ne mogu potpuno sama da odgajam dete. I iskreno, ne želim. Kada sa nečim ne mogu da se izborim, ja kažem. Ako na nešto ne znam odgovor, ja pitam. Ako mi je potrebna pomoć, ja to priznam. 

I želim da i moj sin vidi da nije slabost tražiti pomoć. Zalaganje za samog sebe i želja za učenjem će ga učiniti jačim.

Foto: Shutterstock

Jednog dana kada on poraste, ispričaću mu o tome kako sam se borila sa postporođajnom depresijom i kako mi je bila potrebna pomoć u prvim mesecima njegovog života. Podeliću sa njim svoju borbu i objasniću na koji način sam se oporavila i iz čitave situacije izašla jača, hrabrija i srećnija.

Naučiću ga ono najvažnije - kako sam naučila da pitam za pomoć, kako sam naučila da prihvatim svoje nesavršenosti i kako se nisam stidela ničega od tih stvari. Želela bih da moj sin bude snažna, nezavisna, saosećajna odrasla osoba, koja vredno radi i svoj život živi sa strašću i uživanjem. Da se ne plaši padova, da se ne plaši borbe, da se ne plaši poraza.

Zbog toga on mora da vidi i svoje roditelje kako padaju i ustaju kako bi razumeo da su to neizostavne stvari u životu i da sve može da se prevaziđe uz pozitivan stav. Prihvatanjem poraza, preuzimanje odgovornosti za greške izgradiće njegov karakter.

Ti delovi života, kada padamo ili patimo, su ujedno i delovi kada sazrevamo i učimo. Ja ne želim da ga zaštitim od svega, jer znam da je to nemoguće. A čak i kada bi bilo moguće, čineći to samo bih mu naštetila jer bih mu oduzela priliku da poraste i da nauči. 

Znam ja da ću, kada dođe taj dan da moj sin ode iz kuće, verovatno isplakati sve suze koje imam, ali ću istovrmeno biti i ponosna znajući da sam odgajila sina koji zna da se sam brine o sebi.

A to ću postići tako što neću kriviti nastavnicu kada se vrati kući sa lošom ocenom, nego ću sa njim razgovarati o tome zbog čega se to desilo i kako je sam zaslužio svoju ocenu. A ako i dalje bude mislio da ocena koju je dobio nije fer, savetovaću ga da sam ide kod svoje nastavnice i razgovara sa njom. 

Kada bude odlučio da ne ode na čas, saslušaću njegove razloge i pustiti ga da sam donese svoju odluku, čak i ako se ona razlikuje od onoga šta ja mislim da je najbolje za njega. Dozvoliću mu da napravi svoj izbor. A onda kada pisanje sastava ostavi za noć pre ocenjvanja, ja ću mu napraviti večeru i odneti u sobu, ali neću njegov zadatak napisati umesto njega.

Kada zaboravi svesku kod kuće, moraće da preuzme odgovornost i istrpi posledice, jer ja neću istog momenta prekinuti ono što budem radila kako bih mu odnela svesku u školu.

Kada čitavu utakmicu bude presedeo na klupi, a ne bude mu bilo jasno zbog čega, posavetovaću ga da razgovara sa trenerom i da sazna gde greši. Sigurno neću otići na trening i treneru objašnjavati kako moje dete zaslužuje bolji tretman.

Kada ga na hodniku u školi drugo dete gurne, razgovaraćemo o tome i moraće sam to da reši sa svojim drugom, ja neću zvati roditelje tog deteta da rešavam dečje probleme.

Kada odluči da prekine sa treninzim kako bi mogao da izlazi, ja ga neću prisiljavati. Saslušaću ga, porazgovaraćemo, a onda ako on ostane pri svojoj odluci, ja ću to ispoštovati.

Kada bude odlučio da studira u drugoj državi, postaraćemo se da dobije sve informacije koje su mu potrebne kako bi samostalno mogao da popuni sve formulare. 

Ako svoj posao uradim kako treba, on će znati da uvek može sve da mi kaže i da me pita za pomoć i podršku, ali sa svojim problemima prvo će morati da se suoči sam.