Takođe, kada jednom u svom govoru uspete da primenjujete pozitivne, izbegavate negativne - stičete umeće komuniciranja koje je osnova formiranja trajno dobrih odnosa sa vašim detetom, bez obzira da li ono ima 5 ili 15 godina.

Većina negativnih vaspitnih poruka može da se svrsta u dve kategorije. Prva se odnosi na vaše, tj. roditeljsko nepoznavanje uzrasnih karakteristika deteta, a druga na vaše stavljanje sebe i svog roditeljskog napora u prvi plan.

Nepoznavanje karakteristika uzrasta u kome je dete

Kada ne poznajete u dovoljnoj meri uzrasne karakteristike, tj. osobenosti uzrasta u kome se trenutno nalazi vaše dete, mogu vam se desiti ovakve negativne vaspitne poruke:

1. "Ponašaj se u skladu sa svojim godinama!", "Tako si veliki a vidi šta radiš...!" Svaki roditelj je ponosan i srećan kad dete pokaže odgovornije i zrelije ponašanje nego što je to uobičajeno u njegovom uzrastu, ali činjenica je da svako dete ima pravo da pokaže i "slabosti" uzrasta u kome se trenutno nalazi. Kad kažete detetu da se ponaša u skladu sa svojim godinama, vi ga u stvari kritikujete, i ne pokušavate da razumete.

Odnosno: ako šestogodišnjak plače zato što ne može da dobije ono što hoće, ako četvorogodišnjak odbije da se smiri u kolima i nastavlja da se vrpolji, ako vaš sin tinejdžer lupa vratima dok izlazi iz sobe, zapravo se svi oni i ponašaju u skladu sa svojim godinama, tačnije, sa uzrasnim fazama u kojima su.

Protivmera: Umesto da mislite samo na sebe i na to kako takvo ponašanje utiče na vas, probajte da saosećate s detetom, primedbama tipa: „Znam, grozno je kad se tako nešto desi". Ili : "Razumem koliko te to nervira..." Kada pokažete razumevanje, to ne znači da treba detetu da povlađujete ili da mu odmah ispunite želju (kako bi ono, na primer, prestalo da plače). Ne, vi ostanite verni svom ponašanju, tj. onome što mislite da je ispravno ali istovremeno pokažite razumevanje i za njegovo ponašanje.

2."Samo sam se šalila"

Zbijanje šale s detetom potpuno je neškodljiv vaspitni metod za razvijanja smisla za humor, ali šale moraju da budu primerene uzrastu i razumljive detetu. Inače će se ono  osetiti uvređeno i povređeno. Roditelji često misle da će njihovo zbijanje šala s detetom uticati na to da se lakše izbori sa kasnijim zadirkivanjem vršnjaka.

To se nikada ne može dogoditi, baš kao što ga ni vaši šamari ili neki drugi vid fizičkog obračunavanja neće "ojačati" i pomoći mu prilikom razračunavanja sa nasilnicima iz školskog dvorišta.

Protivmera: Roditelj nije i ne treba da bude zabavljač. Ako vam je na vrh jezika duhovita primedba, pre nego što je izreknete, razmislite da li zbilja verujete u njenu poruku. Šalite se samo kada ste sigurni da će dete vašu šalu razumeti, i da ga ona neće povrediti. Takođe, kako bi pokazali da ni sami niste "nedodirljivi", prihvatite ili sami i podstičite šale na sopstveni račun.

3. Poređenje: "Zašto ne možeš da budeš kao tvoj brat?"
Roditelji najčešće mlađu decu porede sa starijima. Time žele da motivišu mlađe dete da se ponaša zrelije, odgovornije, pažljivije. Iako je njihova namera sasvim dobronamerna, odgovor na pitanje zašto ne može da se ponaša kao stariji brat, leži u samom pitanju. Vaše mlađe dete nije njegov stariji brat.

Iako mlađi u stariju braću i sestre gledaju sa velikim oduševljenjem, i često, samoinicijativno (bez vaših instrukcija) pokušavaju da ih imitiraju - ne treba da ih podstičete u tome. Osim toga, većina poruka poređenja nema u sebi objašnjenje zašto želite da dete bude kao neko drugi, već samo zahtev da bude drugačije nego što mu njegov trenutni uzrast dozvoljava.

Protivmera. Takvim poređenjima ćete samo učiniti da se mlađe dete oseća kao "građanin drugog reda". Uostalom, svako dete mora da prođe sopstveni put razvoja, sopstvenim tempom. Kada vaše dete (bez obzira da li je starije ili mlađe) sazri za određeno ponašanje, ono će ga lako i brzo usvojiti. Umesto poređenja pronađite druge metode za podsticanje željenog ponašanja kod deteta.

Ove metode moraju biti individualne, usmerene samo na dete, uz objašnjenje zašto su one dobre za njega. PageBreak

Postavljanje roditelja u prvi plan

Njima, bili vi toga svesni ili ne, poručujete detetu koliko vam je teško što morate da ga vaspitavate, da vam ono oduzima mnogo vremena, stpljenja, živaca...

1. "Rekla sam ti hiljadu puta..."

Podrazumeva se da niko od vas ne očekuje uvek  apsolutnu mirnoću i strpljenje. Sa svoje strane, deca najbrže zaborave ono što im: - nije dovoljno važno (nisu lično zainteresovana, nemaju lični interes), - nije precizno i konkretno objašnjeno. Takođe, što su u mlađem uzrastu, to je njihovo pamćenje kratkoročnije, pa je ponekad potrebno istu stvar ponoviti više puta da bi je dete zapamtilo.

Protivmera. Pokušajte da budete stpljivi. Dete nešto zaboravlja ne zato što želi namerno da vas iznervira. Ne treba da istu stvar govorite u vidu zahteva "hiljadu puta", već jednom da je objasnite dovoljno jasno, kako bi dete razumelo neki vaš zahtev.

2."Sve sam ja to zbog tebe..." (ostala u lošem braku, ostala na lošem poslu, izgubila prijatelje, prekinula školovanje...)

Ako vi sebe doživljavate kao žrtvu, tako će vas videti i dete. Od takvog viđenja ni vi ni ono nemate nikakvu korist. Njemu ste natovarili osećaj ničim zaslužene krivice (ono nije tražilo da vi ostanete u lošem braku ili da se odreknete svojih prijatelja), a sebi oduzeli osećaj da ste vi samosvesna osoba koja sopstveni život drži u svojim rukama.

Još neke negativne vaspitne poruke

Negativne vaspitne poruke su i različiti oblici pretnji ("Nemoj da ti se to slučajno još jednom desi", "Ako to još samo jednom uradiš, ja ću....", "Čekaj samo da ti se vrati otac!"), vređanja, ("Stvarno si glup, (ili trapav, nesposoban...)," kao i : "Budalo" (ili nadevanje nekih drugih pogrdnih imena), moralisanja ("U moje vreme, ja sam..." "Dok si pod mojim krovom, biće onako kako ja kažem!").

Protivmera. Promenite ovaj govor u JA-govor. Preuzmite odgovornost za svoje odluke. Kada zaustite da izgovorite : "Sve sam ja to zbog tebe..." samo preinačite u "Zbog SEBE sam ..."

3. "Govorila sam ti, vidiš da sam ja bila u pravu..."

Kada se takmičite sa detetom u nečemu, nema mnogo situacija u kojima je opravdano da mu njegove greške dodatno "nabijate" na nos. Uostalom, sigurno ni vi ne volite da vam neko stalno spominje kada u nečemu pogrešite. U većini prilika dete je sasvim svesno da je pogrešilo. Uvek mu to možete i reći, ali bez ponižavanja ili vređanja.

Protivmera: "Svakome se ponekad desi da pogreši". Ovom rečenicom podsetili ste dete da ono ima pravo na grešku. Istovremeno, kada sledeći put vi pogrešite, istom rečenicom ćete "oprati" sebe, i u detetovim i u sopstvenim očima. Konačno, kada detetu poručujete da je grešiti normalno, često, uobičajeno, da se događa svima - utičete na njegovo pozitivno doživljavanje sebe.

Ovako usmereno dete neće se osećati obaveznim da ispunjava vaše želje i očekivanja, niti će vas doživljavati kao super-biće koje sve zna, sve ume i nikada ni u čemu ne greši. PageBreak

Mogući uzroci negativnih poruka

Podrazumeva se da većina roditelja ulaže svesni i aktivni napor da sa svojom decom ostvari što bolji kontakt i komunikaciju. Generacije savremenih, mladih roditelja uveliko poznaju značaj i vrednost koji uspešna komunikacija donosi, ne samo u odnosu sa decom, već i sa svim drugim osobama iz okruženja. Ako je već tako zašto do grešaka u komunikaciji dolazi?

Mogućih uzroka zbog kojih detetu šaljete negativne poruke ima više:

1.Strah i nemogućnost odloženog reagovanja.

Zamislite sledeću situaciju: držite dete za ruku, ono se iznenada otrgne i pojuri preko ulice. Vi, polu-izbezumljeno potrčite za njim, stignete ga i počinjete - šta? Da vičete. Zašto vičete? Uplašili ste se šta se moglo dogoditi. Vaša emocija je izazvala vaš govor. U ovom primeru, poslali ste negativnu vaspitnu poruku ne zato što je vaša reakcija bila neopravdana (jer je bila opravdana), već samim načinom, (vikom), sredstvom koje ste upotrebili.

Iako u pojedinim situacijama vika ima opravdanje jer dete tako najjasnije shvati šta je pogrešilo, da ste imali mogućnost da odloženo odreagujete, tj. da sačekate da se smirite - sigurno biste izabrali drugačiji pristup. I, uputili drugačiju vaspitnu poruku.

2. Očekivanje da će dete zaboraviti, oprostiti.

Deca svoje roditelje (posebno u predškolskom i nižeškolskom uzrastu) zaista posmatraju i doživljavaju kao osobe u koje imaju bezrezervno poverenje i koje beskrajno vole. Ova dečja ljubav će se menjati i različito manifestovati kako dete bude raslo i kako bude rastao uticaj vršnjačke grupe - ali do tada će i vaša osnovna komunikacija sa detetom već biti utemeljena i dobrim delom, izgrađena. U svojoj ogromnoj ljubavi dete može zaboraviti i oprostiti vaše pojedine reči ili poruke. Ali nemojte to zloupotrebljavati, koristiti.

Radije izbegnite da negativne poruke uopšte koristite. Uostalom, ono što vam dete ne zaboravi - ostaviće na njegovoj duši ožiljak. Promeniće, pokvariće vaš odnos. Povredili ste dete. Takođe, nemojte vi zaboraviti, sebi opraštati. Budite svesni svojih reči, jer su one veoma ubojito oružje. Zato, vežbajte i učite komunikaciju sa detetom ODMAH.

Jelena Holcer, pedagog