- Maja je majka dečaka sa dijagnozom ADHD-a, a ističe da je otkad je bio beba znala da nešto nije u redu.
- Nije bilo lako doći do dijagnoze, koju i ona sama ima. Priznaje da ponekad svakodnevica ume da bude baš teška, ali da je vredno svega.
Maja je majka devetogodišnjeg dečaka kojem je dijagnostikovan ADHD, a istu dijagnozu nosi i sama. Iako bi mnogi pomislili da joj to daje prednost u razumevanju sina, istina je daleko kompleksnija. Njena svakodnevica satkana je od strpljenja, planiranja, intuitivnog roditeljstva i neprekidne borbe s predrasudama, ali i sa samom sobom.
Znake ADHD-a prepoznala je vrlo rano, još dok je njen sin bio beba. Bio je nemiran, teško se uspavljivao i često se budio. Prohodao je već s deset meseci, a impulsivno ponašanje bilo je prisutno od najranijih dana. U vrtiću bi često odlutao iz grupe, ostavljao bi stvari gde god bi ih skinuo, a roditelji su neprestano morali da budu na oprezu.
"S dve godine se bacio u jezero jer je hteo da ulovi patke. Nikada se nije uplašio, ni saobraćaja, ni vode. Mi roditelji smo morali dodatno da ga zastrašujemo jer njemu uopšte nije bilo jasno gde je problem", priseća se Maja.
Uprkos svemu, okolina nije prepoznala ozbiljnost situacije. Vaspitačice su govorile da je dete "pametno i dobro", ali majka je osećala da se iza toga krije nešto što zahteva pažnju. "Nisam htela da kažem da je glup i bezobrazan, nego da je neoprezan i impulsivan. To se kod nas jako banalizuje", objašnjava.
"Inače, postoji razlika između 'meltdauna' i tantruma. 'Meltdaun' nastaje zbog problema u području senzorike, kada dete doživi previše podražaja i slično, te se ne da i ne može utešiti. Tantrum nastaje onda kada dete nešto konkretno želi i kada to dobije, u suštini prestaje da plače. Mi smo prolazili i jedno i drugo", dodaje na početku razgovora.
Intuicija kao kompas
Kada je sin imao šest godina, Maja se obratila Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, svesna da njihova dijagnoza važi u obrazovnom sistemu. Tamo su prvo obavili savetovanje s psihološkinjom, koja je posumnjala na ADHD, ali je preporučila da testiranje pričeka do početka škole.
Nakon upisa u prvi razred, stigla je i službena potvrda dijagnoze, a do tog trenutka već je imala spremne sve informacije i kontakte. "Edukacijska rehabilitatorka u školi odmah je videla o čemu se radi. To je prvi put da ga je neko pročitao u roku pola sata", kaže Maja.
Prava koja niko ne spominje
Nakon postavljene dijagnoze, Maja je pokrenula postupak za individualizovani pristup u školi, ali ubrzo je saznala da treba da prikupi još jednu potvrdu - od logopeda. Iako njen sin nije imao logopedske poteškoće, papir je bio potreban. S tim dokumentima otišla je na školsku medicinu, gde su joj odobrili pravo na prilagođeni program.
Tada je otkrila i dodatne mogućnosti, poput prava na skraćeno radno vreme radi brige o detetu, što se ostvaruje putem HZZO-a. Danas radi od kuće na pola radnog vremena i time aktivno učestvuje u svakodnevici svoga sina.
Dnevna rutina uz fleksibilnost
U njihovom domu svaki dan ima svoj okvir - zadaci spremanje knjiga, obaveze. Ali, fleksibilnost je ključna. Nije važno gde dete uči, važno je da nauči. Nekad je to krevet, nekad pod. Ako se rasplače zbog količine zadataka, Maja pomaže samo kada treba - ostalo rešava sam.
"Prva dva razreda sam insistirala da sedi za stolom kada piše domaći, ali sada ga puštam da to radi gde je njemu najlakše. Na krevetu, na podu... Još uvek učim da biram bitke. Roditelji moraju da pomognu, ali i deca moraju da nauče da se nose sa frustracijama. Samo treba imati na umu da je takvoj deci škola već sama po sebi velika frustracija", ističe.
Isprobali su brojne aktivnosti - psihodramu, neurofidbek, razne sportove. Na kraju su ostali uz ono što mu odgovara - penjanje i psihodrama. Važnijom od same aktivnosti pokazala se atmosfera - ko je vodi, kakva je grupa i oseća li se dete prihvaćeno.
U društvu vršnjaka stvari su složenije
Srećom, njihova učiteljica ima pozitivan stav. Ispočetka nije primećivala simptome, ali nakon što je ispunila upitnik koji je preporučio ERF, postalo joj je jasnije u čemu je stvar. Dete i dalje piše ispite kao svi drugi, a u razredu niko ne zna da ima individualizovani pristup.
"Učiteljica ga ne osuđuje. Kada se iskrivi na stolici, podseti ga da to nije dobro za leđa. Pomaže mu da pronađe zametnute stvari, ne kudi ga jer je neuredan", kaže Maja.
U društvu vršnjaka stvari su složenije. Njen sin nikada nije bio introvertan, ali nije delio interesovanja s drugima. Tek s video igricama pronašao je nešto zajedničko s generacijom, iako su one istovremeno loše uticale na njegovo ponašanje. Maja se tada odlučila da preusmeri fokus - da ga nauči kako da stvara sadržaj, a ne samo da ga konzumira.
"Smatram da škola nije merilo pameti i uspeha. Svi imaju nešto u čemu su jaki, a moj sin možda ne zna da piše lektiru, ali njegov strip završi na školskom panou", dodaje.
"Imala sam osećaj da nisam izašla iz puberteta, ume da bude teško"
Maja je dijagnozu ADHD-a kod sebe prepoznala ranije - kada je počela da radi prvi kancelarijski posao. Osećala se kao da nije "izašla iz puberteta", imala je teškoće s koncentracijom i emocijama. Informacije s interneta pomogle su joj da sve posloži.
Iako joj to pomaže u razumevanju sina, zna da su različiti - po polu, temperamentu i vremenu u kojem su odrasli. "Oboje smo misaono odsutni, pričamo jedno preko drugog, i zna da bude teško. Zato imamo jasne granice. Ne možemo se oko svega boriti svaki dan", priznaje.
Deljenje iskustva kao podrška drugima
Kako bi pomogla drugim roditeljima, Maja je pokrenula Fejsbuk stranicu ADHD mama - saveti i podrška. Cilj joj je bio da podstakne razumevanje ADHD-a i stvori sigurno mesto za razmenu iskustava.
"Nećete sve odgovore dobiti od psihologa ni psihijatra. Svako dete je drugačije i zato je dragoceno čuti druge roditelje", kaže.
Teško je, ali i vredno
Biti roditelj deteta s ADHD-om nije lako. Maja to ne skriva. Ima još jedno dete koje nije neurodivergentno i jasno vidi razliku u svakodnevici.
"Najgore je kada vidim da mu je teško, a ne znam kako da mu pomognem. Ali su to deca koja vas teraju da budete bolji. Traže ljubav, testiraju granice, a vi učite s njima. I kada mislite da ne možete - shvatite da možete", poručuje.
Roditeljima koji sumnjaju na ADHD kod deteta savetuje da veruju sebi.
"Ne čekajte da vam neko kaže ono što vi već znate. Dijagnoza pomaže detetu da se upozna, stvara prostor za razumevanje u školi. Da nisam ranije reagovala, sad bismo tek tražili pomoć, a on je već u predpubertetu", govori.
Dodaje da ADHD nije tako strašan kada upoznate svoje dete i shvatite kako funkcioniše. Važno je prihvatiti situaciju, ne kriviti ni sebe ni dete, i dati ono najbolje što se može.
U foto-galeriji pogledajte i savete psihologa o vaspitanju dece:
BONUS VIDEO:
Izvor: index.hr/YuMama