Najčešće povrede lokomotornog aparata su kontuzije ili nagnječenja, a u predelu zglobova distorzije ili uganuća i luksacije ili iščašenja. Kada dođe do narušavanja integriteta kosti, reč je o frakturi ili prelomu. U najvećem broju slučajeva, ovakve povrede se zbrinjavaju imobilizacijom - stavljanjem gipsa. Vremenski razmak od postavljanja do skidanja imobilizacije, proporcionalan je stepenu povrede.

Kod preloma dugih kostiju, imobilišu se dva susedna zgloba, da bi se obezbedila potpuna nepokretnost prelomljene kosti, što je prvi i najvažniji uslov za njeno srastanje. Neposredno po postavljanju imobilizacije, subjektivne tegobe - odnosno bol se značajno redukuje, a potom i skroz prestaje.

Zašto je važno da se obavi kontrola već sutradan?

Obično se sledećeg dana po postavljanju imobilizacije vrši kontrola "kako stoji gips". Zapravo, posmatra se kakva je cirkulacija u povređenom ekstremitetu. Pri suviše "stegnutom gipsu", ili na drugi način neadekvatno zbrinutom prelomu, nastupaju enormni otoci distalnih delova ekstremiteta (prstiju).

U tom slučaju, kao i ukoliko je težina preloma zahtevala „nameštanje“ pre stavljanja gipsa, vrši se rendgenska kontrola i preduzimaju druge potrebne radnje.

Vreme nošenja gipsa najviše zavisi od lokalizacije i težine preloma, a uticaj imaju i uzrast i opšte zdravstveno stanje povređenog

Koliko dugo treba nositi gips?

Vreme nošenja gipsa najviše zavisi od lokalizacije i težine preloma, a uticaj imaju i uzrast i opšte zdravstveno stanje povređenog.

Imobilizacija kod preloma je neophodna da bi se omogućilo srastanje kostiju. Vreme trajanja imobilizacije treba da bude optimalno, a to znači taman toliko da se stvori kalus - granulaciono tkivo (koje se razvija pri zaceljivanju rane) između krajeva slomljene kosti, ali ne i da dođe do kontrakture - ukočenja u susednim zglobovima.

Zašto je važno započeti rehabilitaciju odmah nakon skidanja gipsa?

U rehabilitaciji preloma najvažnije je vežbanje, da bi došlo do uspostavljanja pune funkcije povređenog ekstremiteta

Po skidanju imobilizacije, preduzimaju se mere čija će primena dovesti do toga da se povređeni deo tela vrati u funkciju. Pokret je osnova svake rehabilitacije, a on treba da bude progresivno doziran. Terapijsku meru pokreta, kao i drugih procedura - propisuje fizijatar, a u praksi sprovode terapeuti.

U najvećem broju slučajeva, po skidanju imobilizacije se primenjuje rashlađivanje (kao alkoholni oblozi, ili na drugi način).

U imobilisanom delu je sporija razmena materija, pa se tu nakuplja fibrin (protein koji učestvuje u zgrušavanju krvi), koji može da se organizuje u vlakna, što kao rezultat ima ukočenje zgloba. To je veoma često izraženo u zglobu lakta. Dokazano je da se često dešavaju ukočenja nepovređenog lakta ako se on imobiliše, tako da je potrebno sprovoditi terapiju čak i vremenski duže nego što je lakat „bio u gipsu".PageBreak

Šta se sve primenjuje u terapiji i zašto?

Neki fizički agensi koje se koriste u terapiji, kao što su interferentne struje i niskofrekventno magnetno polje, ostvaruju cirkulatorno i neurogeno dejstvo, što rezultuje reparacijom tkiva - stvaranjem kalusa. Druge procedure, kao što su transkutana elektronervna stimulacija, dijadinamične struje, laser, elektroforeza analgetika - prevashodno otklanjaju bol.

Šta se još preporučuje za brži oporavak malog pacijenta?

U rehabilitaciji preloma najvažnije je vežbanje, da bi došlo do uspostavljanja pune funkcije povređenog ekstremiteta. Stoga kineziterapiju (vežbe) smatramo primarnom u procesu rehabilitacije preloma. Iz tog razloga treba vežbati i kod kuće. Važno je odrediti pravu dozu vežbi, kako se ne bi izazvale neželjene reakcije. Ukoliko se pretera sa vežbama, znak da nešto nije u redu je pojava bola i otoka. U tom slučaju, na kratko se prestaje sa vežbama, a uz to savetujemo i lokalnu aplikaciju leda - krioterapiju. Vremensko trajanje masaže ledom je ograničeno, što najviše zavisi od površine koja se tretira, a posle primene leda, tretirani deo se uvije flanelom ili sličnom tkaninom. Na taj način se ostvaruje reaktivna hiperemija ("nagomilavanje" krvi u krvnim sudovima tog područja), koja ima blagotvorno dejstvo.

Šta je savet roditeljima čije se dete povredi?

Zaključak je da kod svih povreda - od kontuzija do preloma, neizostavno treba preduzeti određene mere i postupke u cilju potpunog vraćanja u funkciju povređenog dela tela. Obim terapijskog programa određuje lekar. Kada su u pitanju najblaži slučajevi, ortoped daje roditeljima uputstva koje bi postupke u narednom periodu trebalo sprovoditi kod kuće. Najčešće, pak, savetuje upućivanje kod fizijatra, radi određivanja kompletne terapije. Pedijatar je, takođe, važna karika u timskom radu (daje savete roditeljima i dalje ih usmerava). Dakle, timski usaglašen rad je pravi način da se ostvari cilj rehabilitacije, a to je ponovno uspostavljanje pune funkcije povređenog ekstremiteta.

Dr Milan Vergaš, fizijatar