Priča koja nas podseća koliko je važno da deca imaju dobru i posvećenu učiteljicu, nastavnicu, profesorku, mentora koji motiviše da rastu i iskoriste svoje talente. Pročitajte inspirativnu priču žene koju prenosi portal Your Tango:
Još kao dvanaestogodišnja devojčica sanjala sam da postanem pisac. Objavljivala sam kratke priče na internetu i verovala da je to ono čime želim da se bavim celog života.
Kasnije sam završila fakultet sa odličnim uspehom, diplomirala engleski jezik, a uz to studirala i kreativno pisanje. A onda sam postala konobarica u sportskom baru.
Novac mi je bio potreban. Studentski kredit iznosio je oko 600 dolara mesečno, a za jednu subotnju smenu mogla sam da zaradim polovinu tog iznosa samo od bakšiša. To je bilo mnogo više nego što bih dobijala kao početnik u izdavaštvu.
Ali iskreno, postojao je još jedan razlog. Plašila sam se da ne uspem u onome što najviše volim. Bilo mi je lakše da radim posao koji ne podnosim nego da pokušam da ostvarim svoj san i doživim odbijanje.
Onda je u restoran ušla moja učiteljica iz četvrtog razreda
Nekoliko dana pre nego što sam dobila otkaz, u moj reon sela je žena koju u prvi mah nisam prepoznala.
Kasnije mi je dijagnostikovan težak disocijativni poremećaj, koji utiče na pamćenje i prepoznavanje lica. Ali ona je mene odmah prepoznala.
„Zdravo, ja sam Marija i danas ću se pobrinuti za vas...“
„Marija Kasano? Mislila sam da si to ti“, rekla je.
Zbunjeno sam je pogledala.
„Ne sećaš me se? Ja sam gospođica Bula.“
Odjednom sam se nasmejala.
„Moja učiteljica iz četvrtog razreda! O, Bože! Kako ste?“
Pričale smo o životu. Rekla mi je da se udala, dobila decu i da i dalje radi kao učiteljica.
A onda me je pitala nešto što me je potpuno zateklo.
„Da li još uvek pišeš? Bila si tako dobar pisac.“
U galeriji ispod pročitajte čestitke za polazak u 1. razred!
Te reči su me pogodile pravo u srce. Dobar pisac? Imala sam samo devet godina kada sam bila u njenom razredu. Kako je moguće da je tada videla nešto u meni što sam ja u međuvremenu potpuno izgubila iz vida?
Nisam joj rekla istinu Nisam joj priznala da i dalje želim da pišem. Nisam joj rekla da sam već napisala dva romana i da nisam uspela da pronađem književnog agenta. Nisam joj rekla da sam odustala od svog sna jer me je bilo strah da ću biti odbijena.
Samo sam rekla: „Ne... Ovaj posao me baš drži zauzetom.“
Nasmešila se i odgovorila rečenicom koja će mi zauvek ostati urezana u sećanje. „Nemoj da dozvoliš da te to zauvek zaokupi." I njenih 5 reči koje su me progonile - "Takav dar se ne baca.“
Nekoliko dana kasnije dobila sam otkaz
Šef me je pozvao u kancelariju i otpustio zbog nečega što nisam uradila. Tog dana sam mislila da mi se život raspada. Danas na to gledam kao na najveći poklon koji sam mogla da dobijem. Shvatila sam da više nemam izgovor da odlažem ono što zaista želim. Počela sam da šaljem prijave za poslove pisca.
Prvi posao bio je skroman. Pisala sam dva članka nedeljno za 10 dolara na sat. Plašila sam se, ali sam ovog puta ipak pokušala.
Ovo je dokaz koliko je važno imati dobrog učitelja
Često mislimo da učitelji pamte samo ocene i domaće zadatke. Ali najbolji među njima vide ono što ni sami ne umemo da prepoznamo u sebi. Moja učiteljica nije mi promenila život zato što me je naučila gramatici ili pravopisu. Promenila ga je zato što je u jednoj devojčici videla talenat i nije dozvolila da ga zaboravi.
Ponekad je dovoljna jedna iskrena rečenica izgovorena u pravom trenutku da čovek ponovo poveruje u sebe. Zato je dobar učitelj jedno od najvećih bogatstava koje dete može da ima.
Deset godina kasnije tražila sam je po celom internetu
Vremenom sam postala profesionalni pisac, urednik i novinar. Pisala sam za velike medije, pronašla književnog agenta, a onda mi je jednog dana stigla poruka koju sam čekala celog života.
„Dobila si ugovor za knjigu.“ Bila sam presrećna.
Ali odmah sam pomislila na jednu osobu. Na gospođicu Bulu. Godinama sam pokušavala da je pronađem. Nije imala profile na društvenim mrežama, nigde nije bilo njenog imena.
Na kraju sam objavila video na TikToku i zamolila ljude da mi pomognu. Hiljade ljudi ga je podelilo. Na kraju je jedna žena uspela da pronađe njeno novo prezime i imejl adresu. Poslala sam joj poruku.
Napisala sam samo ono što sam želela da joj kažem svih tih godina. „Hvala vam što ste verovali u mene.“
Njen odgovor rasplakao me je
Posle nekoliko sati stigao je odgovor. „Tako mi je drago što si sledila svoje srce i nastavila da pišeš. Nema ničeg lepšeg nego raditi posao koji voliš. Presrećna sam što sam makar malim delom učestvovala u tome da ostvariš svoje snove.“ Ali ona nije bila samo mali deo.
Da nisam srela svoju učiteljicu samo nekoliko dana pre nego što sam dobila otkaz, verovatno bih nastavila da radim u restoranu i ubedila sebe da nisam dovoljno dobra za ono što sam oduvek želela.
Umesto toga, danas živim od pisanja. I zato nikada neću zaboraviti njene reči: „Nemoj da dozvoliš da te nešto zauvek udalji od onoga što voliš. Takav dar se ne baca.“
BONUS VIDEO:
