U većini slučajeva, neuobičajeno ponašanje dece uzrasta od jedne do tri godine nije razlog za brigu. Uglavnom se radi o prolaznoj fazi u razvoju. Jer, mališani su veoma znatiželjni, u njihovoj prirodi je da istražuju i isprobavaju nove stvari. Shodno tome, i vi treba da prilagodite svoje reakcije. Malom detetu su potrebna jasna, uverljiva i dosledna uputstva. Striktno odredite granice i nemojte da zbunjujete dete time da mu nešto jednom zabranite, a drugi put dozvolite ili ne reagujete.

Uživa da skida odeću - bilo gde i bilo kada

Malo dete voli da bude golo, pa će sa velikim zadovoljstvom da skine sve sa sebe. Razumevanje složenog pojma kao što je pristojnost, suviše je teško za njega. Ono nema dovoljno iskustva da zna šta je prihvatljiv način ponašanja, niti mu je jasna podela na privatno i javno ponašanje („Ako mogu da skinem svu odeću kada se kupam, zašto ne mogu dok sam sa mamom u prodavnici ili parku?“). Možda samo isprobava novostečenu motoričku veštinu, jer je ponosno na svoju sposobnost da se svuče („Hej, pa ja to mogu sam“!). Kada to čini, oseća kao da ima kontrolu nad nečim. Međutim, takva navika može da bude veoma neugodna, posebno kada imate goste ili ste na javnom mestu. Do perioda kada dete može da shvati zašto nije uvek sve dozvoljeno kada je odeća u pitanju, postavite mu jasne smernice i dosledno ih sprovodite. Na primer: može da bude golišavo u svojoj sobi (odredite kada), ali je odeća neophodna kada je napolju ili imate društvo. Navedite mu koje su posledice ako se ne obuče („Nećeš moći da se igraš sa decom u dvorištu“). Pomaže i ako mu pružite mogućnost izbora u vezi sa oblačenjem („Da li želiš plave pantalonice sa medom, ili crvene sa zekom?“). Umesto da vičete na dete ili ga kažnjavate ukoliko prekrši pravila, ponovo ga obucite. Nemojte da ga plašite, jer može da stekne pogrešnu predstavu o svom telu, čak i da ga se stidi, što povlači dodatne posledice. U trećoj, četvrtoj godini će početi da razlikuje šta je privatno a šta javno, kao i da ispoljava stidljivost. Doduše, neka deca će i dalje imati želju da u kući budu gola, ali će i to ubrzo da prođe.

Udara glavom o ogradu kreveca - pre spavanja, ili ako mu se nešto uskrati

Dok ne progovori i ume da kaže kada je umorno ili uznemireno, dete se oslanja na neverbalne načine komuniciranja, a udaranje glavom je jedan od njih - koliko god to delovalo uvrnuto. Iako izgleda i zvuči strašno, vrlo je česta pojava u mlađem uzrastu, obično bezopasna. Mališan ne pokušava da  povredi sebe, već se - boreći se sa snom, umiruje ujednačenim ritmom. Neretko, deca udaraju glavom i kada su ljuta, kada im roditelji nešto ne dopuštaju. Uglavnom do treće godine prerastu takvo ponašanje. Stav stručnjaka je da pokušate da ga ignorišete (iako to roditeljima teško pada), jer tada obično prolazi samo od sebe. Može da pomogne i ako pronađete adekvatan način da se dete umiri i uteši pre nego što pođe na spavanje (često se dešava da odbija zagrljaj, već udara roditelje), kao što je slušanje opuštajuće muzike. Nemojte da naređujete detetu da prestane sa udaranjem, jer može da nastavi sa tim samo da bi privuklo vašu pažnju. Ali, ako ima sitne posekotine, modrice ili čvoruge, ili vam izgleda kao da udaranje glavom koristi da se na neki način izoluje od svog okruženja, neophodan je odlazak kod pedijatra.

Zadržava dah kada nešto želi da postigne

Zadržavanje daha, koje obično traje 30 do 60 sekundi, u osnovi je ispoljavanje besa, a najčešće se javlja između prve i druge godine. Dete to uglavnom čini kada je uznemireno, uzrujano, uplašeno, pogotovo ako je žustrog temperamenta. Neka istraživanja ovu pojavu dovode u vezu i sa genetikom. Najbolji način reagovanja jeste da ne popuštate detetovim zahtevima. Postupajući suprotno, učite ga da je zadržavanje daha „ulaznica“ da dobije ono što želi.
Iako je, bez sumnje, zastrašujuće iskustvo gledati kako dete poplavi u licu, budite uvereni da će i u slučaju najgoreg scenarija, kao što je kratkotrajan gubitak svesti (posledica smanjenog protoka krvi do mozga) - što je izuzetno retko i kratko traje - dete automatski početi ponovo da diše. Ipak, ako se onesvesti, obavestite pedijatra o tome. Zapravo, poželjno je da se konsultujete sa njim prvi put kada dete zadrži dah, jer to ponekad može da bude povezano sa smanjenom količinom gvožđa u krvi i posledičnom anemijom.

Gura male predmete u nos ili uvo

Vaš mališan je znatiželjan ne samo kada je reč o svetu oko njega, već mu je i sopstveno telo uzbudljiv novi „teren“. Stavljanje perle, zrna graška ili pasulja, kamenčića ili bilo koje druge sitne stvari koju pronađe - u nozdrve ili uši, deo je njegovog istraživanja.

Verovatno ste već preduzeli mere predostrožnosti kada je reč o izbegavanju potencijalnih opasnosti za dete (posebno od gušenja). Ali, budite oprezni sa onim što ne smatarate opasnim - poput bojica, pomfrita, špageta, kukuruznih pahuljica… Ako dete uhvatite na delu, smireno mu objasnite da taj mali predmet ima drugu namenu, a ne da se stavlja u telo. Ukoliko je nešto već ubacilo u nosić, podstaknite ga da lagano duva kroz njega (pritisnite mu nozdrvu u kojoj se ne nalazi strano telo). Možete da pokušate da ga izvadite pomoću pincete, ali ako je čvrsto zaglavljen - odvedite dete kod lekara. To je potrebno i ako je predmet u ušnom kanalu. Nemojte da gurate detetu u uvo pincetu, a nije poželjno ni ispiranje vodom, posebno ako je unutra pasulj ili grašak, jer će zrno da nabubri.

Radije se igra praznim kutijama nego igračkama

Vaše dete je dobilo divan poklon, ali njega više zabavlja ono u čemu se nalazi. Ljuti ste, ali pokušajte da to sagledate iz mališanovog ugla. On verovatno misli da je igračka super (na kraju će da se igra njome), ali je zadivljen pogledom na kutiju - koja je prepuna mogućnosti za igranje. U zavisnosti od njene veličine, može da se popne na nju, da je nosi kao šešir, ili da se pretvara da mu je to kuća, a pritom nema odrasle osobe koja mu govori šta da radi sa njom, kao što je slučaj sa igračkom. Zapravo, trebalo bi da budete srećni što se vaše dete dočepalo kutije, jer je „izmišljanje“ igre najbolji način da uči o svetu oko sebe. Sve što pronađe - od krpice, do komada papira - može da zagolica njegovu maštu! Osim toga, vaše dete nije rođeno sa znanjem šta su maniri, odnosno lepo ponašanje, niti ima pojma o vrednosti igračke. Jednostavno, očarano je kutijom, i nije mu jasno zašto vi ne delite njegovo oduševljenje. Stoga mu se osmehnite i uživajte dok traje to razdoblje. Jer, uskoro će dete da postane zahtevno što se tiče igračaka, a vi ćete žaliti za danima kada je njegova ideja o zabavi bila tako skromna.

Iznenada se grčevito „okači“ o vas, a onda se naglo povuče

Kada dete prohoda i na taj način bar malo iskusi šta znači nezavisnost, brzo zavoli svoju novostečenu slobodu i počne da se „muva“ okolo. Ali, ako se suviše udalji od mame ili tate (posmatrajući razdaljinu iz svoje perspektive), to može da bude zastrašujuće za njega. Roditelji predstavljaju sigurnu „bazu“, zbog čega se novopečeni šetači vraćaju do njih - da bi ostvarili telesni kontakt, jer to čini da se osećaju bezbedno. Neka vas ne iznenadi ako vam se dete čvrsto privije uz nogu i neće da je pusti. Čim se ponovo bude osećalo sigurnim, krenuće da istražuje svoje okruženje. Inače, ovakvo  ponašanje je više izraženo kada je dete u nepoznatoj sredini - pa će se smenjivati njegova želja da istraži novu okolinu i potreba da bude u vašoj blizini.

Tekst: Snežana Damnjanović Mitić