Jedna bez druge ne možemo. Da, mislim na svoju prijateljicu!

Ovaj period nas je naučio mnogim stvarima. Postali smo svesni koliko je zdravlje važno. Porodični trenuci počeli su mnogo više da se cene, a briga za druge ljude se podigla na malo veći nivo. Sve te lepe segmente, naravno, ispratio je i težak period strahova, brige, zatvorenosti, usamljenosti.

Kada imaš porodicu sve je lakše. Imam tu sreću da svakodnevno uživam u porodičnim trenucima, igram se sa decom,mazimo se po ceo dan, a mališani ne skidaju osmehe sa lica.

To je sve lepo i porodično, ali znate šta – meni je ipak potrebna ona. Ona koja razume kada me suprug iznervira, ona koja je proživela sličnu situaciju sa razbacanim igračkama i napadima besa. Fali mi moja najbolja prijateljica! I fale mi naše popodnevne kafe. Uz te tople mirisne kafe mi smo imale priliku da napunimo baterije, da povećamo energiju i vratimo se svakodnevnom životu sa mnogo više elana i raspoloženije.

Naporno je tražiti delić dana kada možemo da se čujemo, a to sve bude usput, dok moje dete spava, a njeno ruča za stolom. Fali nam ta zajednička kafa! Uživo, bez telefona ili računara, bez porodice oko nas. Samo nas dve i šoljice omiljene kafe baš onakve kakve ih volimo, bogate penom i opijajućim mirisom! Jednog dana, potpuno isfrustrirane i željne jedna druge, uspele smo da pronađemo rešenje! Popile smo popodnevnu kafu uprkos svim kućnim obavezama!

Jedno popodne, nakon ručka i završetka ostalih obaveza, sprovele smo naš plan u delo. Muž je bio saglasan, te mi je pomogao da odem, iskradem se na kratko iz kuće i vidim svoju prijateljicu. Preuzeo je sve kućne obaveze na sebe, deca i on su već osmislili zajedničke igre, a ja sam dobila priliku da popijem tu svoju popodnevnu kaficu. Isto je uradila i ona.

Svaka je pobegla na kratko u svoju kuhinju, skuvala omiljenu domaću kafu, nasula je u veliku šolju (jer ova prilika zaslužuje više) i sela u auto.

Dovezle smo se do svog omiljenog kutka pored reke i odabrale smo onu ‘našu’ klupicu još iz detinjstva, i pretvorile je u svoj jedinstveni kafe. Htele smo da ovu kafu popijemo u prirodi, na svoj način. Priznajem, bilo je više takvih dana, ali pssst.

Sedele smo tako, ćaskale o svim tim sitnim svakodnevnim problemima, smejale se i maksimalno uživale u zajedničkoj kafi.

Ja sam se otvorila, ispričala joj i one lepe porodične momente, ali i one koji su mi teško pali, a svaka mama ih ima. Ona se raspričala takođe. Vreme je tako brzo prolazilo, a čini se da nema teme o koju se nismo okrzle. Prisećale smo se i zajedničkih uspomena, jer kako bez toga? A kafa je neprestano mirisala i podsećala nas na sve one kafe koje smo nekada pile zajedno.

I tako uz osmehe i velike šolje domaće, sveže mlevene, nas dve smo potpuno uživale. Obaveze mogu da čekaju, deca su sa tatom, ima vremena za sve... A mamama je potreban predah i momenti potpunog opuštanja i uživanja u društvu onih koje su već dugo tu, rame uz rame uz nas.

Da, uspele smo da popijemo tu svoju omiljenu popodnevnu kafu i sigurna sam – zbog toga smo sada još bolje mame!

Pročitajte i...