Zovem se Marina i u maju ove godine sam postala majka jedne divne devojčice. Želim sa budućim mama da podelim svoje divno iskustvo i ovim putem da pohvalim KBC "Dragiša Mišović". 

S obzirom da mi je prva trudnoća, htela sam da znam šta me sve očekuje. Kao i svaka buduća mama, pretraživala sam internet i čitala svaki članak koji se ticao trudnoće i porođaja.

Moja trudnoća je bila rizična, primala sam progesteron do devetog meseca. Uprkos savetima da se krećem i šetam, nisam bila aktivna, izležavala sam se i često sam imala neke bolove. Misleći da ću se zbog svega toga teško poroditi - slabo se krećem, imam pregradu u materici i još neke dijagnoze, prva trudnoća, priče drugarica koje su to prošle - spremala sam se psihički na najteži mogući porođaj. 

Odlučila sam da ne želim epidural, jer nisam želela da izgubim kontrolu nad svojim telom.

Gledala sam klipove o hipnoporođaju, vežbala sam sve tri vrste disanja. To je jedino što bih preporučila da pogledaju sve buduće mame. 

I sad ono što vas najviše zanima, porođaj.

Počele su kontrakcije ujutru, ništa strašno, ne bole mnogo, nemaju pravilan redosled, nema potrebe da krenem u bolnicu jer sam čitala da treba da budu redovne i da traju po minut da bi porođaj počeo. Tako sam odlučila da čekam kod kuće i da se polako sređujem, bez žurbe. Žene, devojke, ne čekajte, bolje je da se javite i da vas vrate, nego da se porodite u kolima. To je moglo da mi se desi jer sam se dosta "informisala", i čekala neke neopisive bolove.

Na nagovor majke, krenem u bolnicu misleći da je bolje da odmaram u svom krevetu nego u bolničkom ali hajde. Međutim, na putu do bolnice, koji je trajao 20-ak minuta, kontrakcije počinju na dva minuta i sve su bolnije. Da skratim, u tri sata, stižem u "Mišović", otvorena četiri prsta. Odmah me prebacuju u porođajnu salu. Tako ležim na stolu i čekam ludačke bolove, kao što ima žena pored mene koja urliče i kuka. Bolovi postaju intezivniji i češći, ja u glavi mirna i pribrana, dišem kao što sam vežbala. Uskoro prilazi babica i govori da sam otvorena osam prstiju. Ja u šoku, prilaze mi anasteziolog i doktorka, pitaju me da li mi je drugo dete, i oni iznenađeni. Ubrzo zatim osetila sam potrebu da guram, i pozivam doktorku koja mi govori: "Ma ne još", ali ja odgovaram da moram. Taj deo je prošao malko teže, pretpostavljam zbog pregrade.

Gurala sam, stiskali mi stomak, i u trenutku nisam imala vazduha, rekla sam da ne mogu da dišem, doktorka je viknula još jednom najjače što možeš, glavica je do pola izašla. Tada sam skupila svaki atom snage i izgurala svoju devojčicu. Dok mi je bila na grudima, zahvaljivala sam se i Bogu i celom timu oko sebe, osetila sam blagi kratak bol i izašla je i posteljica. Bebu su odneli, a mene uspavali kako bi uradili reviziju materice. 

Sve se desilo brzo, u 15 do šest sam dobila bebu. Nije bilo bolno koliko sam očekivala, nisam osetila ni sečenje a ni ušivanje, ni reviziju. Sve u svemu, divno iskustvo i svakom bih poželela takav porođaj. 

Mama Marina

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.