Zovem se Ana i tada sam imala 28 godina.

Tog jutra mi se baš vrtelo u glavi, povraćala sam pa sam odlučila da kupim test. Sećam se, nekako mi je bilo nestvarno - ja i dete(?!). U glavi mi to nije bilo baš normalno. Uradim test i vratim se u krevet. Suprug me probudio rečima: "Trudna si". "Molim? Ćuti tu i spavaj, vidiš da sanjaš". "Neeeee, nego ustani da vidiš". Ugledah te dve crte i ne verujem očima. Uzmem lupu i uverim se. Tako je počelo...

U trudnoći je sve bilo super, sve sam radila do devetog meseca - prala kola ručno, nosila pune kese (ja kažem da smo mi žene prokleteee, sve je na nama i uvek mi moramo, užas).

Termin mi je bio 30. mart, a već 4. aprila sam otišla u bolnicu da vidim šta se dešava. Tamo su me pregledali jedan, drugi, pa treći doktor i rekli mi da se ne otvaram, ali da ostanem na patologiji gde je moja doktorka Ljubica Simonović (bila je trenutno na odmoru).

Sećam se, jutro 6. april 2010. Ja na CTG-u i sestra me pita da li sam dobro. Ja mrtva hladna odgovaram: "Da, što pitate?" "Pa gospođo, osećate li nešto?" "Ništa naročito", odgovaram opet mrtva hladna. "Štaaa", povika sestra, "vi se porađate, kontrakcije su vam porođajne, ne mogu da verujem šta je ovo na CTG-u!". Ova je luda, ja ništa ne osećam sem malog bola u krstima - mislila sam u sebi. "Spuštajte je dole na pregled!"

Ja dole, doktor gleda ultrazvukom i kaže: "Ona ide na carski odmah, zovite dr Simonović, upravo je stigla s odmora." Jupiii, beba je čekala doktorku, moju dobru vilu.

Šta se ustvari dešavalo - morala sam na carski jer se nisam otvorila ni milimetar, a beba je htela napolje - ja sitna, a beba krupna (4.060 g), nikad ne bi prošla. Joj, kako ću to ja, slušala sam da je carski najbolji, ali opet nisam znala šta me je snašlo. Elem, ja kao devojka sam imala toliko bolne mestruacije da sam čupala kosu sa glave, ali bukvalno, pila novalgetol injekcije i svi su mi rekli da porođaj neću ni osetiti. Tako to beše i na onom CTG-u, ali šta sad. Dobro, spremanje za carski.

Pitaju me da li ću totalnu ili spinalnu anesteziju. Tražim ipak spinalnu, neću da se ne probudim (hihihi). Žene, super je carski u tih 20 minuta koliko traje, ali posle, kad treba da ustaneš, zvezde vidiš. Lažu kad kažu da im nije ništa. 

Beba je sve vreme bila sa mnom u sobi, a ja nisam mogla da se pomerim. Ljudi, da li je to realno?! Aparati, infuzija, sto lekova nekih koje samo ubrizgavaju i sestra koja je jako bezobrazna, lupa štiklama, fijokama, ma čovek prosto poželi da bude okačen na plafon (ko u Žikinoj dinastiji Nikola Simić). Sestra mi je rekla da moram da ustanem to veče, ali nije bilo šanse, imala sam nesvesticu "ludilo mozga". Prvi put, drugi, ma iz trećeg sam uspela. Auu koji je to bio bol, još se sećam, posle samo tražiš lek protiv bolova i jedva čekaš da ideš kući. Ajde, mislim se, imala sam sreću, ljudi, to je najbitnije u životu. Šta ti vredi i zdravlje i pare, ako nemaš sreće (kao ljudi na Titaniku, imali su i jedno i drugo, ali nisu imali sreću).

I sad imam tri carska reza, tri ćerke i 37 godina i opet sreću!

Mama Ana

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.