Usvojitelji bliznakinja

Procedura usvajanja se promenila u odnosu na vreme kada smo mi usvajali decu. Sada je potrebno da potencijalni usvojitelji prođu obuku, dok mi nemamo takvo iskustvo. Nekoliko razgovora sa socijalnim radnicima, nekoliko dokumenata... i papir o podobnosti za usvojitelje je bio pred nama.

Trenutak odluke o usvajanju deteta je zaista bio trenutak. Seo sam u kola i odvezao se u Zvečansku. Na kapiji me je sačekao portir, koji me sa čuđenjem vratio nazad. Od njega sam saznao da je prvi korak - centar za socijalni rad. Odmah sam otišao tamo i ispričao šta želim. Kada su mi objasnili da moraju da dođu oba supružnika, zakazao sam termin. Brzo smo prikupili dokumenta. Za par dana, socijalni radnici su nas posetili na kućnoj adresi. Ostalo je još samo da odem «tamo», i vratim kući moje dete. Osećaj je zaista takav. Naše dete je negde, iz ko zna kojih razloga, i čeka da ga vratimo kući. I, to je bilo najteže. Tada još nisam znao da neki parovi čekaju i sedam-osam godina, kao i da neki parovi nikada ne dočekaju.

Kako taj "papir" nismo dobili u vreme kada je rečeno, otišao sam u centar za socijalni rad da negodujem, a kao odgovor - dobio sam pitanje: "Ma, pustite više taj papir. Recite mi, da li biste usvojili bliznakinje?". Dalji razgovor je doslovno tekao ovako:

- Da, naravno!
- Čekajte, morate najpre da razmislite.
- Pa, razmislio sam! Između vašeg pitanja i mog odgovora, prošla je čitava večnost!

Otišao sam kući, ispričao supruzi... Ona me je pogledala preko stola, sipala supu, i nadenula našoj deci imena koja danas nose.

Ljudi iz naše okoline su različito reagovali na vest o usvojenju. Deo druženja se ugasio, deo rodbine se odrodio. Mi, konačno kompletni, nastavili smo da uživamo, uz podršku onih koji su prošli kroz "sito".

Parova bez dece ima mnogo više nego dece koja mogu da se usvoje. Ako se neko odluči na usvajanje, ne verujem da zakonska procedura može da bude motivišuća, ali ni da natera da se ustukne u želji i odluci da se bude roditelj. Jer, ta želja je velika kao dečja - za poklon ispod jelke, i ništa ne može da je promeni.
I, opet famozni "papir"... Nepisano pravilo je da parovi po njegovom dobijanju sami obilaze centre u Srbiji i nude sebe. Mi smo imali sreće. Želimo je svima koji čekaju da im se dete vrati kući.

PageBreak

iskustva-roditelja-koji-su-usvojili-decu

Usvojitelji jednog dečaka

Našoj priči o usvajanju deteta su prethodili pokušaji začeća putem veštačke oplodnje. Nakon nekoliko pokušaja, dobili smo blizance. Nažalost, naša deca su umrla. Nakon toga, ipak smo nastavili sa pokušajima inseminacije. Nizali su se neuspesi, i nakon četiri godine, na pitanje moje supruge šta mislim o tome da usvojimo dete, rekao sam: "Važi". Obožavam decu, bio sam spreman da ih imam i kao devetnaestogodišnjak.

Kada smo završili proceduru oko dokumenata, krenuli smo u program pripreme, koji je u našem slučaju trajao nepuna dva meseca. Prošli smo sve, od prikupljanja sudskih potvrda da nismo osuđivani, preko testa inteligencije i testa opšte kulture, do zdravstvenih pregleda. U toku pripreme smo se upoznavali sa roditeljima koji su već usvojili dete, upoznavali smo njihovu decu, učili kako se razgovara sa usvojenom decom, kako se ponaša, prolazili sa psihologom obuku oko toga kada detetu treba reći da je usvojeno.

Nakon što smo dobili potvrdu o podobnosti, od centra za socijalni rad smo dobili i spisak svih centara za socijalni rad u našoj zemlji, sa preporukom da se obratim svima - da pošaljem našu dokumentaciju, mišljenje matičnog Centra, i sudsku potvrdu. No, pre nego što smo stigli da pošaljemo cirkularno pismo, pojavilo se naše dete.
Imao je četiri i po meseca kada smo ga upoznali. Prvih nekoliko dana, svakodnevno smo išli u ustanovu u kojoj je bio smešten - da ga upoznajemo i provodimo vreme sa njim. Uveče smo ga kupali i uspavljivali, a petog dana smo ga doveli kući!

Po tadašnjem zakonu, a mi smo usvojili dete 2004. godine, nije moglo da se usvoji dete koje ima manje od godinu dana, pa smo ga najpre uzeli kao hraniteljska porodica. Po istom zakonu, roditeljsko pravo se biološkim roditeljima oduzimalo nakon detetovih šest meseci života - dotle se ostavljala mogućnost za njihovo angažovanje. Kada se i ta procedura završila, tačno na njegov prvi rođendan je završeno usvajanje, i on je dobio izvod iz matične knjige rođenih, sa našim podacima kao roditeljima.
U toku četiri dana dok nije bio sa nama, fotografisali smo našeg dečaka i ispod slike napisali njegovo ime sa našim prezimenom. Poslali smo tu fotografiju - što mejlom, što poštom, svim prijateljima i rođacima, i naveli da je on novi član naše porodice. Svi su odreagovali savršeno.

Osećaj usvojenja deteta ne može da se opiše! Kada su nam se rodila deca, imali smo jednu dozu zebnje - koja je, nažalost, bila opravdana. Ali, ovo ne može da se opiše! Oboje smo bili srećni.
Društvo o usvojenju nije dovoljno obavešteno, i zato taj oblik roditeljstva nema mesto koje zaslužuje. Krivica za neuspeh je podeljena. Parovi su i dalje nesigurni, jer u njima uvek postoji tračak nade da će dete "prirodno da se desi". Inertni su, većina sedi kod kuće i čeka, a centar za socijalni rad ne može da postigne sve. Ne mislim da je zabranjeno da par koji je dobio podobnost ode u svaki centar za socijalni rad i ostavi svoje podatke.

Drugi deo krivice snosi država. Videli smo decu različitog uzrasta, koja nisu mogla da budu usvojena zato što je procedura oko ustanovljenja njihove podobnosti za usvajanje predugačka. Sterilitet je raširen, a žene se nepotrebno muče.

Ali, događaju se i druge, teške situacije. Znamo za slučaj porodice koja je usvojila dvoje dece. Žena je ostala u drugom stanju nakon osam meseci od usvojenja, posle trinaest godina nemogućnosti da dobije biološko dete. Epilog je bio da su usvojenu decu vratili u ustanovu. To je nedopustivo.
Kao što je u medijima prisutna akcija za Sigurne kuće, ne vidim ništa loše u tome da se kroz sličnu akciju društvo obavesti o tome šta je usvojenje i zašto je važno.