Pozdrav, ja sam trudnica u 32. tjednu trudnoće. Ne znam hoće li vam moja priča biti zanimljiva, ali meni je sve samo ne uobičajena. 


Nakon spontanog pobačaja prošlo je 4 mjeseca kad mi je izostala mjesečnica. 

Nakon 6. tjedana od zadnje mjesečnice sam otišla kod ginekologa zbog pojačanog iscjetka. Na ultrazvuku se naziru 2 gastacijske vrećice, ali na žalost prazne. 

Tu se dešava prvi problem. Dva tjedna sam živjela u iščekivanju da li će se srčeka pojaviti ili ću ipak na kiretažu...  Na sreću, pojavila su se!! Sreći nema kraja, nije da smo planirali četvero djece, ali kao da smo preko noći prihvatili ogroman blagoslov koji nam je poslan. 

Sestrice oduševljene, muž spreman riješiti se sportskog auta i zamijeniti ga nekim čudom sa 7 sjedala , ja spremna izseliti iz savršenog stana u centru grada i tražiti kuću u periferiji. 

Vlastiti posao koji gradim 5 godina pao je skroz u drugi plan, isti čas idem na bolovanje, dugo planirana putovanja padaju u neki drugi svemir.... 

Spremni preokrenuti svoj život naglavce zbog 2 mala srca za koja još nismo svjesni da postoje. 

Ipak prvi problem nastaje s prvim otkucajima.... 

Hematom preko pola maternice koji ugrožava oba ploda. 

Strogo mirovanje i čuvanje bebica. 

Na ultrazvuku sa 12 tjedana hematom nestao, bebice veselo plivaju, savršeno razvijene za tu dob. 

U međuvremenu se borim sa ljudima koji mi pričaju priče o nemogućnosti toga da oba ploda donesem do kraja jer je eto tako nečija susjeda.... I tako kažu uvijek jedan plod ode....

 I nisam htjela to čuti jer sam na blizance gledala kao nagradu od Boga zbog boli nakon spontanog. 


Sa 14. tjednom nestaju nepodnošljive mučnine, napokon se malo smanjila strašna bol u grudima. 

Gledala sam na to kao na prolaz kritičnog prvog tromjesečja, i da napokon mogu odahnuti. 

Sa 16. tjedana odlazim na ultrazvuk. 

Jednoj bebi je prestalo kucati srce.... 

Nezamisliva bol i nemoć, 
izmješane emocije jer sam jedno dijete izgubila a drugo mi je još uvijek u trbuhu. 

Ne smijem bit pod stresom jer sam trudna, 
a ne mogu kontrolirati suze i upitnike iznad glave. 

Što dalje??? 

 Isto koliko i situaciju je još teže podnijeti pitanja ljudi koji su mi samo poznanici, a u malom gradu ih ima..... 

Što je sad s tim djetetom?? 

Dal će ti štetiti? 

A što ćete onda sad još dobiti? Curicu. 
A da je bar sad dečko.... 


Moj dječak spava u meni i na svakom ultrazvuku se nadam da će se pomaći i da je tehnologija ipak pogriješila.... 
Svaki ultrazvuk je neopisiva sreća jer je djevojčica dobro i neizmjerna bol jer moj dječak i dalje spava.... 


Nakon mjeseca depresije, shvatila sam da moram tražit stručnu pomoć. 
U razgovoru s ginekologom shvatio je da sam alergična na dufaston i ultrogestan i da mi oni izazivaju dodatni stres i osipe. 
Nastupa nekakvih mirni mjesec moje trudnoće,zapravo jedini..... Gdje napokon mogu sve sagledati mirno i željeti uživati u ostatku trudnoće. 
Međutim, 
26. tjedan trudnoće, 
ono čega sam se tad najviše bojala... 
trudovi i otvaranje. 
Na sreću doktor mi je pronašao odgovarajuću terapiju i zaustavio prijevremeni porod. 
Uz 3 posjeta doktoru tjedno i ustajanje isključivo do vc-a, te divnu obitelj uspjela sam izbjeći bolnicu. 
Cilj nam je bio 32 tjedna, danas smo na 32+4, jutros sam bila na ctg-u i na sreću nema trudova.... 
Broj posjeta doktoru i broj doktora koji su me pregledali ne želim pisati jer se ne želim prisjećali... 
Još najmanje 10 stvari kojima sam bila zaokupljena zbog propusta doktora ili ne slaganja istih, nije vrijedno spomena... 


Sad nam je cilj 36 tjedana i sigurna sam da će naša mrvica to izdržati