Mama Lejla o divnom iskustvu sa porođaja: 'Da! I ja sam bila uplašena, što za svoj što za bebin život'

Desilo se 30. 10. 2019. godine i ovim putem želim sa vama podijeliti svoje lijepo iskustvo. Znam da se mnoge buduće majke plaše tog čina i upravo zbog toga želim ispričati svoju priču. 

Sestra koja je taj dan bila na smjeni mi pokazuje moju sobu u kojoj ću ležati. U tom trenu, iako je to bila obična bolnička soba, meni izgleda kao soba iz najljepše bajke. Ugodna, topla sa dva kreveta za majke i dva mala pokretna krevetica za naše bebe.

Nakon što sam se rastala od muža (što nije baš bilo lako), smjestila sam se u krevet.

Sestre su dolazile kako bi obavile svoj dio posla i malo me ohrabrile sa riječima podrške, govoreći da će sve biti u redu i kako će sutrašnji dan biti najljepši u mom životu. 

Bile su u pravu!

Sat po sat, dan je tekao malo sporije nego inače.

30.10.2019. godine 

Jutro, budim se puna pozitivne energije jer sam uspjela prespavati noć, što je jako bitno za dan koji slijedi.

Vizita...Moja doktorica mi kaže da za nekih 45 minuta idem u operacionu salu.

Posljednje pripreme su u toku: kateter, braunila, trudnicka spavacica i tako 45 min prođe kao dlanom od dlan.

Napokon dolazi i taj čas. Sestre dolaze po mene i voze me u prema operacionoj sali.

Na hodniku stoje muž i svekrva pomalo uplašeni i sa suzama u očima. I meni je bila knedla u grlu.

Ušli smo u salu, tu je pomalo počeo neki čudan osjećaj da se javlja, ne mogu ga nazvati strahom nego kao neka lagana trema. Osoblje super raspoloženo. Tu je naravno i moja doktorica Aida Idrizbegivic, koja je zaslužna za taj divan čin. Kada sam je vidjela punu samopouzdanja i sigurnu i to što radi i ta mala trema je nestala.

Tehničar prilazi mojoj desnoj ruci i govori kako će me sada uspavati. Dok to izgovara ja lagano tonem u san... 

I evo me u sobi, budim se pomalo izgubljena, mutnog vida. Čujem glasove koji me dozivaju. Prva moja pomisao dok nisam ponovo utonula u san je bila: "Bože hvala ti što sam se probudila!" 

A prva sto sam pitala bilo je: "Je li mi bebe dobro?" 

Kada sam saznala da je sve dobro prošlo, ponovo sam utonula u san.

Sljedeće buđenje nikad u životu neću zaboraviti. Bio je to prvi susret sa mojoj bebom.

Babica mi ju je spustila u naručje. Tad je vrijeme stalo, samo sam gledala to malo stvorenje koje je živjelo u meni devet mjeseci. Tu si napokon. Toliko smo te čekali i sada si u mome naručju.

U bolnici smo ostale pet dana. Svaki dan je bio poseban na svoj način. Polako smo se upoznavale, navikavale jedna na drugu, a ljubav je iz dana u dan rasla.

Mama Lejla