Prva trudnoća pre deset godina, ostajem u drugom stanju posle bezbroj pokušaja, razočarenja, svaki ciklus kao kazna Božija, lečenje, analize, kontrole, ma sa mnom sve ok, doktor kaže - neka suprug bude uključen u isto. Kad cvrc, spermogram očajan, sestra mi daje rezultate kaže da nije tako crno - možete da pokušate VTO. Prihvatamo to kao eto-desilo se, podržavamo jedno drugo. Ja ne bih bila ja da nešto prepustim slučaju, kljukam mog dragog "alternativom" - čajevi, svaki dan u isto vreme mućkalice od raznih semenki, trave, i naravno pratim ga u stopu, odnosi svakog dana (bilo mi ga je žao) i ja ostajem trudna već nakon prvog meseca. Te dve crte i srce puno kao kuća. Sve ok, strogo mirovanje...

13-ta nedelja, čekam pregled u domu zdravlju satima, odjednom vrelo, osećam da iz mene teče galon krvi, ustajem brzo u toalet, žene u hodniku dozivaju sestre, vrište, a ja gubim svaku nadu. Krvi svuda oko mene. Uvode me u ordinaciju, doktor je samo uradio vaginalni ultrazvuk. Očekujem najteže reči! "Srce kuca, plod vitalan." Brzo odeljenje.

Prima me doktorka koju sam mislila da mrzim najviše na svetu zbog reči "nisam optimista, pokušaćemo, ali teško..." Progesteron, milioni infuzija, igala, krvarenje ne staje, dani kao večnost. Doktorka koja me je primila na odeljenje preuzima vođenje trudnoće i daje svoj maksimum - večno ću Biljani Todorović biti zahvalna. Hematom je pukao, drenirao se sve do 20-te nedelje trudnoće, uz konstantnu pretnju za pobačaj, već otvorena 1,5. Rade mi hitan serklaž, a nakon šest nedelja je skinut. Kontrakcije vidljive, beba se muči, mirujem još nedelju dana a sve vreme u bolnici od one 13. nedelje.

15. maj, noć, dobijam bolove iako primam tokolitike konstantno, a termin mi je 2. avgust. Pregled jedva iskukala, dežurna radi pregled, otvorena četiri prsta, govori: "Kraj, porađa se". Zovem moju doktrorku, brzinom svetlosti dolazi, ova dežurna gleda ultrazvuk i besni na ovu moju: "Kako nisi videla, srce uvećano, bubrežnih funkcija nema, želudac nesrazmeran". Pomislila sam-gubim je! Hitno za Beograd.

Pod rotacijom i dve babice krećem, ne znam ni sama gde, u sanitetu boca sa kiseonikom, inkubator, set za porođaj, njih dve u zelenom - spremne. Front kažu. Primaju me i spremaju, 3 ujutro, kažu - tim pedijatara neonatologa spreman. Strah- strah za život deteta je veći od bilo čega na svetu. Ne dešava se ništa, nema bolova, sve je stalo.

U 7 ujutro pregledaju me, idem na patologiju, u sobu ulazi dr Filimonović, kaže da je dr Biljana zvala, idu na konzilijum. Digitronom njih 30 računa mere svakog organa moje mrve, pokušavam da uhvatim pogled bar jednog od njih, ćutanje od tih 15 minuta me je prestravilo. "Vaša beba je u najboljem redu, srce radi pod operećenjem zbog neprekidnog primanja tokolitika! Ostaješ tu jer sam obećao Biljani da ću dati sve od sebe!" 34. nedelja, kaže još malo... Ova mala hoće napolje - uporna je!

Pušta me kući, da se vratim u Vršac i odmah na prijem u bolnicu. Kaže da sam stabilna, da treba da me isprate još nedelju, dve pa onda će biti lako!

Stižem nazad i za 48 sati rodilo se moje sunce u 35. nedelji. Ali zdrava kao dren! Porodila me je dr Biljana, nije dozvolila da bilo ko meša prste više.

Biljana je sada lekar koji svoju pažnju, na moju žalost, sada posvećuje trudnicama i porodiljama u Nemačkoj, nije uspela da se izbori sa sistemom i nestručnim ponašanjem ostalih kolega u službi... Ali uspela je da mi i drugu trudnoću privede kraju - o ovom malcu pišem drugi put, i tu je bilo svega ali uspeli smo! Hana i Metodije.

Mama Ela

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.