Te davne godine avgust je pripekao. Bila sam na kraju devetog meseca, krupna kao da nosim dvojke, a bogami nije se ni znalo (tada nije bilo ultrazvuka, već se samo slušalicama pratio rad bebinog srca). 

Bio je četvrtak uveče, pamtim kao da se pre par dana dogodilo. Sedela sam na kauču i gledala tada popularnu seriju "Šenandoa", o nekom kauboju koji je izgubio pamćenje.


Pročitajte i... Priča bake četvoro unučića: Ovako je izgledao moj porođaj pre 33 godine

Udubljena u radnju serije, osetila sam da me krsta probadaju... Probala sam da nađem udobniji položaj, ali "jok". Vrtela sam se tamo-ovamo, nije vredelo. Najzad, moji su primetili da se nešto dešava i odmah pozvali hitnu. Prebacili su me odmah u KBC Zvezdara, nama najbližu bolnicu.

Dežurni dr Prokić, pregledao me je i rekao:”Bogami, ovo će biti jedno ali vredno, ili dvoje.” “Šta ću sa dvoje kuku meni, kad ne znam kako ću ni sa jednim”, mislila sam u sebi. Sredili su me i pravac u porodilište. 

Samo babica i ja. Ona je obavlja svoje poslove a ja bih išla svaki čas do wc-a. Pritisak na bešiku je bio veliki - nisam mogla da izdržim. “Nemoj dušo da ustaješ sa stola, slobodno sve obavi tu”, rekla mi je. Ustvari, i nisam imala šta, samo je nagon bio takav. Pod punim bolovima, vrtela sam se na onom stolu. Umorna, želela sam da spavam, ali bol mi nije dao. Pred zoru, doveli su još jednu porodilju i smestili je na sto pored. Žena se jadna u bolovima previjala i zapomagala. Ja sam bila u bolovima takođe, ali sam ćutala. Bilo me sramota da vičem - spavaju bebe, bolesnice... I bogme, ta se žena porodila za čas i dobila devojčicu. Ja sam opet ostala sama u sali. 

Došli su svi lekari, pregledali me i rekli mi da se napnem. Odradila sam po naređenju, ali ništa se nije desilo. Odlučili su da moram na carski rez. 

Sećam se, dr Nikolića, divan čovek, a sada možda pokojni. Bio mu je prvi radni dan posle odmora, a ja prva porodilja, prva operacija, i prvo muško (kako se ispostavilo).

Sredili su papirologiju, ja potpisala pristanak i hajde. Dve babice sa strane, ja u sredini pa peške na donji sprat, gde je bio operacioni blok. Stara bolnica, nije bilo lifta. 


U sali, doktor sa rukavicama pored operacionog stola spreman je čekao. Ja sam iznebuha progovorila: “Doktore, ako mislite bez anestezije da me operišete, ne pristajem, pa makar umrla.” On je bio iznenađen: “Ma gle ti nje! Otkud ti znaš šta ću ja raditi.” Kunem vam se, tako je bilo. I zaista, dobila sam samo lokalnu anestaziju u stomak i taj rez nisam osetila, ali zato sve ostalo... ne pitajte! Preko kolena vezali su mi debeo i širok kožni kaiš. Ruke su mi takođe bile fiksirane. 


Pročitajte i... Iskustvo iz zemunskog porodilišta: Rodila sam dečaka teškog 4300 grama bez epiziotomije!


Doktorka pored mene stavila mi je masku na lice. Mislila sam da je anestezija, pa sam se smirila. Osećala sam da mi nešto rade po stomaku, ali nisam videla šta od paravana isred mog lica. Kad ono vraga, nije anestezija već kiseonik. Ipak sam se nadala da će me uspavati, ali sam ipak sve vreme bila budna i to vezana i u bolovima. Na jedvite jade, mrdanjem glave dala sam znak da mi skinu masku. 

Onda sam zamolila svog "operatora" da mi je ne stavljaju više jer je bila velika vrućina, jedva sam disala (podne, nema klime i ventilatora). Dobra duša taj doktor je rekao: "U redu, sklonite masku".  

E tu je bio problem. Prvi rez nisam osetila, ali kada je stigao do materice, taj bol je bio strašan. Ubrzo sam čula: “Svaka čast, pogledaj kakvog sinčinu imaš!” 

Iako me sve bolelo, razrogačila sam oči da vidim tog mog sinčinu, a on prelep, bez nabora na licu, kao da ima mesec dana. Okice mlečno plave (sada su zelene), gledale su  u mene. Bože, to je bio tako poseban osećaj, da ja i sad ne umem da ga definišem. 

Dok sam ja gledala u sina, doktor je već ušivao ranu. Stojički sam podnela sve bolove. 

Kada su okupali bebu, čestitali su mi još jednom jer iako sam niska žena (jedva 1570 cm), rodila sam “momka ipo” - bio je težak 4200 grama i dug 60 centimetara. 


Pročitajte i...Priča mame dva mala diva: Iz porodilišta sam iznela samo svoj kofer

Moram da napomenem da me niko nije čuo da sam živa.Sramota me bilo da vičem. Kad su porodilje čule od sestara, a kasnije i od mene da sam bila budna sve vreme, nisu mogle da veruju. Plus sam zaradila i pljesak po butini jer me je lekar od oduševljenja na kraju “lupio”. 

Dvanaest dana u bolnici, koliko su nas zadržali, nijedan zaposleni - od lekara do spremačica, nije pokazao nestručnost ili zlovolju. Svi su bili ljudi velikog srca. Meni su ostali u najlepšoj uspomeni i pomogli su mi da se brzo oporavim i sa detetom odem kući.   Danas je sve mnogo drugačije, ali je svako rođenje divno, jer uvek je tako kad dolazi novi život.  

Mama Danka

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.

*Najnovije vesti, rezultate medicinskih istraživanja i savete stručnjaka na temu roditeljstva, zdravlja i lepote možete pratiti na našoj Fejsbuk stranici - YuMama.