Na "crnom kontinentu" živi pleme koje datum rođenja deteta ne računa od dana kada je došlo na svet, već od dana kada se dete pojavilo kao misao u majčinom umu!

Kada žena odluči da se ostvari kao majka, ona odlazi pod drvo, gde sedi sama i osluškuje sve dok ne čuje pesmu deteta koje želi da dođe na svet. Nakon što čuje pesmu svog deteta, buduća majka se vraća muškarcu koji će biti otac ne bi li i on naučio pesmu. Najzanimljivije, dok vode ljubav da začnu dete, izvesno vreme pevaju "detetovu pesmu", koristeći to kao način da ga prizovu u svoj fizički život.

Pošto zatrudni, majka uči babice i druge žene u svom selu da i sami otpevaju ovu pesmu kako bi, kada se dete rodi, svi oko nje zapevali ovu pesmu kao znak dobrodošlice mališanu. Dok dete raste, i drugi seljani uče njegovu pesmu: ukoliko ono padne ili povredi koleno, neko će ga podići i otpevati mu je, kada dete uradi nešto lepo ili dok prolazi kroz obrede puberteta, njegovi saplemenici je ponovo pevaju!

Ipak, podrška plemena pesmom tu ne prestaje. Ukoliko u nekom trenutku života mališan, kasnije odrasla osoba počini zločin ili neki drugi neprihvatljiv društveni čin, saplemenici je pozivaju u središte sela, gde ga okružuje čitava zajednica. Potom, naravno, sledi – pesma!

Naime, pleme veruje da korekcija društveno neprihvatljivog ponašanja nije kazna, već isključivo ljubav i neophodno podsećanje na identitet, jer ukoliko zaista prepoznate svoju pesmu, nemate potrebu da uradite nešto što bi povredilo saplemenika.

Ipak, ne moramo biti deo ovog plemena da bismo prepoznali sebe same i otkrili sopstvenu suštinu i identitet. Važno je da budemo u skladu sa sobom samima i postupamo tako da činimo ono što nam pomaže da se osetimo dobro, a da uočimo kada radimo nešto loše.

Na kraju, svi ćemo otkriti svoju pesmu i pevaćemo je glasno i vedro.