U Srbiji ćete i danas čuti da je "batina iz raja izašla", da bez povremenog "po guzi" nije moguće vaspitavati decu, a u prilog tome govore i podaci Unicefa - 47 odsto dece od jedne do četiri godine i 42 odsto dece između 5 i 14 godina izloženo je nasilnim oblicima disciplinovanja, odnosno telesnom kažnjavanju u porodici.

Zato je Komitet za prava deteta, a pozivajući se upravo na ovo istraživanje, uputio Srbiji 41 preoporuku, a jedna od njih je i zabrana telesnog kažnjavanja dece, kako bi se Konvencija o dečijim pravima dodatno unapredila, sapštila je nedavno Kancelarija za ljudska i manjinska prava.

- Srbiji je ostavljena mogućnost da razmotri da li će, na koji način, i u kom propisu to učiniti. Ukoliko stručnjaci i profesionalci koji se bave ovom temom budu smatrali da je uvođenje ove norme celishodno, ona može biti deo budućih izmena Porodičnog zakona ili sastavni deo budućeg Zakona o pravima deteta i zaštitnika prava deteta – rekli su iz Kancelarije za ljudska i manjinska prava.

Takođe, građanski zakonik kojim bi inače trebalo da bude zabranjeno svako fizičko kažnjavanje dece, donosi se već deset godina!

Razgovor je ipak najbolji

Kako čak i najliberalniji među roditeljima ne prezaju od šamara, ako dete uporno ugrožava sebe ili nekog drugog, ova preporuka je ponovo postavila pitanje da li je uopšte moguće podići dete, a nikada ne podići ruku?

O tome pričaju roditelji koji svoju decu gaje bez batina. Evo koji su njihovi saveti.

Vojislav Stojanović iz Niša ima dvoje dece iz dva braka – ćerku od 15 godina i sina od dve i po godine.

On smatra da kampanja za zabranu upotrebe fizičkog kažnjavanja dece neće iskoreniti svaki pojedinačni slučaj, ali bi trebalo da doprinese tome da se broj situacija u kojima se zadaju ćuške smanji.

Lično nikada nije udario nijedno svoje dete.

- Može se reći i da sam imao sreće, jer je moja ćerka veoma dobra i batine nikada nisu bile ni u opticaju. Jedini put kada sam bio na ivici toga da je ćušnem, bilo je kada je ona imala sedam, osam godina i nije htela da me drži za ruku niz neke stepenice. Krenula je sama i pala, a stepenice nisu bile nimalo naivne. Prepao sam se, podigao je i kada sam video da se nije povredila, rekao "Ako ovo još jedanput uradiš, istući ću te". Ona je počela da plače samo zbog mojih reči – kaže Vojislav.

Tek kasnije, kroz priče sa drugim roditeljima, prema konceptima roditeljstva sa i bez batina počeo je da gradi odnos.

- Shvatio sam da, makar i da nisam imao sreću sa dobrim detetom, svejedno ne bih mogao da primenjujem tu vrstu discipline. U svetlu priče o nasilju u porodici, kad znamo da nemamo pravo da udarimo ženu, otkud nam ideja da bismo smeli da udarimo dete? Ni sam nemam mnogo vremena za svoju decu, možda bi nekada bilo brže objasniti detetu da nešto ne može time što ga lupnete, no stojim iza toga da ne smemo udarati nekog ko je fizički slabiji i ko nije dovoljno svestan zbog čega je udarano - kaže on.

Po njemu postoje efikasnije metode, recimo podići glas, a ne ruku.

- Bolje je više puta reći "vrati se" "nemoj", zagrliti ga, odvući pažnju, podići glas, bilo šta osim batina, jer ako milion ljudi tuče decu, velika je verovatnoća da barem njih 10 pretera. A ne bih želeo da me se moje dete seća po batinama – kaže on i dodaje da sinčić već pokazuje drugačiji temperament, ali da to neće promeniti njegov stav.

Nenad Ćorlić iz Loznice ima dve ćerke uzrasta 10 i 12 godina. Dok su rasle nikada na njih nije podigao ruku, a najviše što je uradio je podizanje tona.

- Svaki put kada smo došli u nezgodnu situaciju, trudili smo se da im, zavisno od uzrasta, objasnimo zbog  čega nešto (ne) treba da rade. Uvek im dajemo primere šta može da se desi ako urade nešto što će ih fizički ili psihički povrediti. Tih primera ima dosta u okolini, kako pozitivnih, tako i negativnih, no mogu se naći i u knjigama, u filmovima koje dajete svom detetu da gleda – kaže on.

Disciplina bez batina je svakako najteža do četvrte ili pete godine, kada mališani ne razumeju razloge roditeljskih postupaka.

- Svako roditeljstvo je zahtevan proces i ne bih rekao da je lakše ili teže vaspitati dete bez batina. Bez "pruta" zahteva više vremena, no po mom iskustvo daje i bolje rezultate – kaže Nenad.

Šta kažu psiholozi - zašto batine treba zabraniti

Batine nikako nisu dobar način disciplinovanja jer prenose dve veoma loše poruke: "Udaranje slabijeg je u redu"  i "Udaranje je način rešavanja problema", uporno na ovu temu ponavljaju psiholozi.

- Ako udarim dete zato što mi manjka efikasnijih tehnika disciplinovanja, ja ih činim prihvatljivim  načinom rešavanja problema i priznajem svoju nemoć da situaciju rešim drugačije – smatra Nevena Lovrinčević, klinički pisholog koja je ovu temu napisala i knjigu.

Ona postavlja pitanje kako postupiti u situaciji u kojoj naše dete udara drugu decu, ako mi mi sami njega tučemo.

- Mi kažnjavamo dete zato što se bije, tako što ga mi bijemo? Ne treba biti psiholog ili pedagog, pa videti koliko tu nema logike. Udaranjem deteta mi batine činimo legitimnim vidom ponašanja, te nema potrebe da se zgražavamo nad nasiljem među decom, u školama, mladima, pa i ne tako mladima. Onda je nasilje jednostavno legitimno – objašnjava ona.

Ona ističe da se iskorenjivanjem telesnih kazni neće izgubiti autoritet roditelja.

Ni prezaštićenost, ni batine, već zdrav autoritet

- Mi mioramo da budemo autoritet u kući: da nekad moramo i da podviknemo, da kaznimo, oduzmemo lap top ili igricu, pošaljemo u ćošak, pa i da odslušamo kroz plač "ti si najgora mama na svetu!". Ako u trenutku kada ne znamo šta da radimo izaberemo savet da se "neke situacije mogu rešiti samo dobrim batinama", pa  presavijemo dete preko kolena ili mu udarimo  šamar, ne samo što nećemo rešiti ništa, već ćemo poljuljan odnos sa detetom dodatno zakomplikovati – objašnjava Lovrinčević.

Nekada će roditelj udariti dete ne zato što smatra da je to potrebno, već zato što je zbog straha ili ljutnje izgubio kontrolu.

- U tim trenucima je važno podsetiti se činjenice da nam je verovatno u svakoj situaciji, pa i onda kada smo uznemireni, cilj da dete nečemu naučimo, a ne da nas se boji. Roditelji koji računaju na kartu zastrašivanja i smatraju da je dobro da ih se dete, makar i povremeno, plaši, mogu dugoročno imati teškoće u uspostavljanju i održavanju bliskog odnosa sa detetom. A bliskost i poverenje su svakako bolji garant za dobar razvoj odnosa deteta i roditelja nego strah i krivica. Važno je imati na umu da nijedan razlog ili situacija ne mogu biti opravdanje za batine. Roditelj koji ima adekvatnu meru autoriteta u većini će situacija umeti da se postavi na pravi način, i da jasno i čvrsto postavi granicu detetu bez podizanja ruke – kaže ona.