Ne volim majčin dan otkad uz cveće ide i sveća. Nije fer. Tada samo dođem iznad hladnog kamena i pričam sama, bez povratne informacije. Nije fer. Prerano je.

Vrtim po prošlosti, šta smo i kako smo, sećaš li se ovoga i onoga? Ne želim se sećati, želim da trenutak bude sada, želim da vidiš koliki je školarac. Da kažeš kako je sladak i ima li išta moje. Da vidiš kako je empatičan. Eto, to je možda moje.

Ne volim kad mu govorim kakva si bila, jer te se ne seća. I onda me napomene na mladost, setim se kako si krišom gledala jesam li došla s noćnog izlaska, je l' mi auto ispred kuće, a uvek sam ti govorila da spavaš, da se znam sama čuvati. I kad te uhvatim da viriš iza zavese, a minut posle se praviš da spavaš. A jutro pokaže podočnjake. Oprosti za podočnjake.

Nismo zaslužili da završi onako brzo, nespremni na ishod. Nisam zaslužila da baš ja nemam baku čuvalicu, onu koja zna najbolje i koja pravi najbolje palačinke. I da baš ja nemam koga nazvati da pitam čime je najbolje skinuti temperaturu, i koliko jedna kašika šećera ima grama. Ne želim da pitam google, želim tebe.

I da znaš da sada kuvam, zvuči nestvarno je l' da? Oprosti što nisam htela da učim kad si mi pokazivala. Tata još uvek ne jede ono što ja skuvam. Toliko o kvalitetu.

Želim da ti pokažem novu haljinu i da se prekrstiš uz onu: "Ne znam šta će ti koliko ih imaš".

Želim da pijemo kafu pod japanskom jabukom. Nismo ih dovoljno popili. Oprosti što nisam imala vremena. Da sam znala imala bih ga. I da ti kažem da sada radim ono za što sam učila, što me usrećuje. Samo ti ne bih pričala o bolestima. Toga nam je i onako bilo previše. Kvragu, što se i na nas sve zalepilo.

Sad je kasno za sve, osim da ti kažem da fališ. Jednako kao i prvoga dana, i prve godine kada sam skinula crninu i obukla se da idem kod tebe na kafu. I vratila se s vrha stubišta, kad sam shvatila da nemam gde.

Osim hladnog kamena i nade da si tamo gde te više ništa ne boli, odakle nas pratiš i vidiš koliki je školarac.

Cveće i sveća. Sedmi put.