Razvod roditelja - deca u središtu (sukoba)

Ranije su nalazi istraživanja ukazivali na brojne negativne posledice roditeljskog razdvajanja na decu – emocionalne, kognitivne, akademske, socijalne, ponašajne. Mnogi su postavljali pitanje je li razvod roditelja toliko opasan za dete da je bolje ostati u "lošem" braku zbog dece.

Pravo, želja i(li) potreba

Poslednjih godina sve više se govori o pravu deteta da izrazi svoju volju, želju i mišljenje vezano za sve predmete koji ga se tiču bez obzira na uzrast. Da bismo zaista usmerili ovo pravo na dobrobit deteta, važno je da ga dubinski i temeljno razumemo. 

Pre svega je važno razumeti da pravo nije isto što i obveza, odnosno dete može, ali ne mora da izrazi svoju volju, želju i mišljenje. Nadalje, volja, želja i mišljenje deteta treba pažljivo da se ispitaju od strane stručne osobe. Svakom detetu je najteže pitanje - da li želi da živi kod mame ili tate, odnosno koga više voli, mamu ili tatu. Čak i kad nije posredi nikakav visoki konflikt roditelja ili emocionalni pritisak druge vrste na dete, ovo direktno pitanje samo po sebi upravo je protivno najboljem interesu deteta.

Ponekad ga postavljaju roditelji, članovi šire porodice, pa čak i stručnjaci. Zamislimo kako bi nam bilo da nas, sada kada smo odrasli, neko pita da li volimo više mamu ili tatu, posebno da to učini pred njima. Ako bi za odrasle to bio pretežak teret, onda znamo da je pretežak i za dečja leđa. Dakle, dete ima pravo da izrazi svoju volju, želju i mišljenje, ako to želi da učini, i to uz visoko stručni i profesionalni pristup. Kada je dete izrazilo svoju volju, želju i mišljenje, dete nam nije dalo presudu. Sve što dete izražava, sud/centar za socijalnu zaštitu uzima u obzir, ali konačna odluka o tome s kim dete živi donosi se uzimajući u obzir sve druge relevantne faktore. Kada deci to damo do znanja, velika većina njih oseti značajno olakšanje. Znaju da postoje odrasli koji će poneti teret odgovornosti koji je vrlo nepravedno predati deci u krilo kad roditelji ne mogu da se dogovore.

Kad se radi o osnovnim telesnim potrebama, roditelji lako znaju šta treba da rade, bez obzira na to šta deca žele. Na primer, deca žele da ostanu budna celu noć jer su crtani filmovi na televiziji, ali roditelji znaju da je deci potreban san. Deca žele da jedu samo slatkiše, ali roditelji znaju da deci treba uravnotežena ishrana. Deca žele da istrče u potkošulji na sneg, ali roditelji znaju da decamoraju da se obuku kako bi ostala zdrava. 

Kad se radi o emocionalnim potrebama, neki roditelji su skloni da naglašavaju važnost dečjih želja i njihovog ispunjavanja u svakom slučaju. Kažu na primer da ne mogu da "nateraju" dete da ide kod drugog roditelja. Ali istovremeno mogu da "natjeraju" dete da primi injekciju kad je bolesno i da ide u školu kad ne želi. Deca koja nauče da mogu sama da donose razvojno neprimerene odluke u skladu sa svojim željama, to će koristiti i u adolescenciji jer zapravo neće postojati roditeljski autoritet. Kako ćemo onda "naterati" dete da dođe kući u dogovoreno vreme, da ne uzima drogu, da redovno pohađa nastavu?

Deca razvedenih roditelja gotovo uvek žele jedno, a to je da se njihovi roditelji pomire i da opet budu porodica. Čak i kad su odnosi roditelja bili značajno narušeni, čak i ako je bilo nasilja u porodici, gotovo sva deca imaju duboku želju da porodica bude na okupu. Ako kažemo da to nije moguće i pokušamo da dođemo do druge želje, gotovo sva deca kažu da žele da roditelji budu prijatelji, da lepo razgovaraju, da se slažu, da se ne svađaju i slično. Kada suočimo roditelje sa tim da je autentična želja njihovog deteta da budu opet zajedno, više se naravno ne zalažu da želja deteta treba da se ispuni. I u pravu su. Dete ima pravo na svoje želje, ima pravo da ih kaže i pokaže, ali odrasli donose konačne odluke.

Deca u središtu (sukoba)

"Ponekad se romantična strast pretvori u intenzivnu mržnju i potrebu za osvetom" (Michelle, 2002; str. 119). Bez obzira na to što bi roditelji trebali imati fokus na potrebama deteta, čini se da često djeca dolaze u središte njihovih sukoba. Iako i od samog svedočenja visokom konfliktu roditelja deca imaju negativne posljedice po mentalno zdravlje, situacija je znatno teža kad roditelji od djece nastoje napraviti aktivne aktere u rješavanju partnerskih problema.

Što je otuđenje deteta?

U opštoj i stručnoj javnosti vode se žestoke polemike oko pojma otuđenja deteta. Neki autori smatraju da je otuđenje sindrom koji treba da predstavlja posebnu dijagnostičku kategoriju. Neki autori prepoznaju otuđenje, ali ne smatraju da treba da bude posebna dijagnoza jer zapravo predstavlja vid emocionalnog zlostavljanja. Neki autori (pretežno u SAD-u) zalažu se za tezu da se radi o narušavanju bliskost deteta sa jednim roditeljem pod uticajem drugog roditelja. Neki autori govore o manipulaciji decom, "ispiranju mozga" deteta.

Apsolutni konsenzus oko konceptualizacije pojma nije postignut, ali ono što struka i nauka širom sveta nepobitno prepoznaju su ponašanja roditelja koja su usmerena narušavanju odnosa deteta i drugog roditelja, bilo svesno ili nesvesno, i da navedeno predstavlja kršenje prava deteta i rizik od emocionalnog zlostavljanja. Hoćemo li ta ponašanja nazivati otuđenjem, manipulacijom ili nekim trećim imenom nije toliko važno, koliko je važno da ih prepoznajemo i da od njih štitimo decu.

Razni oblici otuđenja

Najčešće strategije otuđenja koje roditelji koriste (prema Warshaku, Childressu, Baker, Woodallovima, Bernetu i podacima iz kliničke prakse):

- preterano ugađanje detetu (primer: dozvoljavanje detetu da jede puno slatkiša, da ostaje duže budno, da igra igre i gleda filmove koji nisu dozvoljeni kod drugog roditelja)

- izostavljanje pozitivnih iskustava sa drugim roditeljem (primer: jedan roditelj duže odsustvuje zbog posla ili bolesti, a drugi roditelj potpuno ignoriše pozitivna iskustva koja je dete sa njim imalo, ne spominje ga, sklanja zajedničke fotografije, igračke koje je detetu kupio roditelj koji trenutno nije tu)

- prenaglašavanje propusta drugog roditelja (primer: jedan roditelj zakasni po dete na trening, a drugi roditelj govori o tome da ga je "zaboravio, ostavio na putu kao psa" i slično)

- preterano zadiranje u odnos deteta i drugog roditelja (primer: zvanje deteta na mobilni i slanje poruka većinu vremena dok je dete kod drugog roditelja, nametanje svojih pravila ponašanja dok je dete kod drugog roditelja, stalno zapitkivanje o načinu provođenja vremena, o hrani koju dete jede, odeći koju nosi i slično)

- opstruiranje kontakata deteta i drugog roditelja (zabranjivanje kontakata ili osmišljavanje izgovora da se kontakti ne održe poput treninga, pregleda, rođendanskih proslava, prehlade, učenja za test baš u vreme druženja sa drugim roditeljem)

- pokazivanje negativnih emocija kada dete ostvaruje odnos sa drugim roditeljem (primer: pokazivanje tuge, ljutnje, straha, zabrinutosti, bilo rečima ili ponašanjem, u nekim slučajevima i ignorisanje deteta, potpuno emocionalno zahlađenje)

- slanje dvostrukih poruka detetu (primer: "slobodno idi, valjda neću umreti od brige" / "slobodno idi, neće ti se ništa strašno desiti")

- negativno komentarisanje drugog roditelja detetu (iznošenje da je drugi roditelj loša osoba)

- lažno optuživanje za zlostavljanje (primer: podsticati dete da kaže da ga je drugi roditelj tukao, dodirivao po intimnim delovima tela i slično, kad to nije istina)

- pasivno dopuštanje drugim članovima porodice ili prijateljima da otuđuju dete (primer: roditelj ne otuđuje samostalno, ali dopušta svojim roditeljima da čine gore nabrojana ponašanja)

- deljenje neprimerenih informacija sa detetom (detalji o sudskom postupku, o bračnom odnosu, o nasilju kojem dete nije svedočilo)

- obrtanje uloga dete-roditelj (primer: traženje od deteta da brine o osećanjima roditelja, verbalno ili neverbalno)

- zamenjivanje biološkog roditelja sa novim partnerom/kom (primer: traženje da se novi partner zove tata ili nova partnerka mama)

- ohrabrivanje ljutnje deteta prema drugom roditelju (primer: dete se ljuti jer mu je jedan roditelj uzeo mobitelni kako bi učilo, a drugi roditelj osnažuje ljutnju deteta, ne dozvoljava mu da zaboravi tu situaciju)

- ograničavanje komunikacije deteta i drugog roditelja (primer: zabranjivanje telefonskih poziva bez realnog razloga)

- uskraćivanje informacija o detetu (primer: oko preseljenja, lekarskih pregleda)

- podsticanje osećanja krivice kod deteta ako se lepo provede sa drugim roditeljem (primer: isticanje kako je drugi roditelj grozna osoba koja je dete samo "kupila" izletom u park)

- nemogućnost odvajanja slike sebe i deteta (primer: govorenje detetu da je drugi roditelj ostavio "nas" kada je zatražio razvod braka)

Je li odbijanje roditelja uvek otuđenje?

Nažalost u praksi se događa da se i termin otuđenja zloupotrebljuje, odnosno da se ponekad odbijanja deteta laički tumače kao otuđenje, a zapravo se radi o sasvim drugim procesima u porodici.

Postoji opravdano odbijanje kontakata sa roditeljem, kao i hibridni slučajevi. Ako je roditelj na primer zlostavljao dete, ako boluje od teške duševne bolesti koja se negativno odražavala na dete, ako je dete bilo svedok zloupotrebi sredstava zavisnosti roditelja, moguće je da dete odbija kontakt sa njim, a da se ne radi o otuđenju.

Isto tako, u hibridnim slučajevima jedan roditelj daje povode na koje drugi roditelj potom ima otuđujuće reakcije. Na primer, jedan roditelj vikao je na dete zbog loše ocene. Dete dolazi kod drugog roditelja i žali se na vikanje. Drugi roditelj to oberučke prihvaća, podstiče ljutnju i povređenost deteta, snima njegov iskaz mobilnim, prijavljuje roditelja koji je vikao svim institucijama, traži zabranu kontakta. Roditelj koji je vikao na dete nije to trebalo da uradi. Ali, roditelj koji je "iskoristio" njegov propust na opisani način to nije činio isključivo zbog zaštite deteta. Najbolji način da to proverimo je da se iskreno zapitamo – da smo još u braku, da smo u dobrim odnosima i da mi je stalo da očuvam autoritet drugog roditelja, što bih napravio/la u toj situaciji? Verovatno bismo nazvali drugog roditelja, videli šta se dogodilo i razgovarali o tome kako ubuduće adekvatnije reagirati spram deteta. Jedina razlika u ovom slučaju je to što su roditelji u visoko-konfliktnom razvodu, što je odraz njihovog odnosa kao partnera, a ne kao roditelja.

Opravdano odbijanje roditelja takođe izgleda drugačije nego otuđenje. Ta deca gotovo uvek krive sebe za zlostavljanje koje se dogodilo, barem nekim delom. Osećaju sramotu i strah od roditelja koji ih je zlostavljao, uglavnom ne žele da se suoče sa njim, a pogotovo ne da mu direktno kažu šta mu zameraju i kako se osećaju. Ta deca često čuvaju lepe uspomene sa tim roditeljima i vole o njima da pričaju. Često pravdaju zlostavljačka ponašanja i govore o tome što su ona možda mogla drugačije napraviti. Njihova bol duboko se oseća, jednako kao i čežnja za roditeljem iako ih je zlostavljao, te nada da bi se možda mogao promijeniti, „popraviti“ i biti roditelj kakvog si priželjkuju.

Kako prepoznati otuđeno dete?

Postoji više stupnjeva otuđenja i naravno da je svako dijete drugačije. Prije svega, otuđena deca sustavno ocrnjuju roditelja – čini se kao da je njihova omiljena tema nabrajanje mana i nedostataka roditelja, traže sugovornike koji bi ih podržali i ocrnjivali roditelja s njima. Njihovi razlozi za odbijanje roditelja su nerealni i neprimjereni, poput: kod mame je tvrd krevet, tata radi suhe žgance, ne sviđa mi se boja zidova u tatinoj kući, mama se šminka pola sata svako jutro. Ponekad to budu naizgled više realni razlozi, poput „roditelj me vređa“, da bi se uspostavilo da mu je roditelj jednom prije više godina rekao nešto poput: „Ustani, ne budi lenj“. Otuđena deca jednog roditelja vide apsolutno savršenim, a drugog roditelja apsolutno groznim. Tako nam djeca znaju reći da kod jednog roditelja ne bi ništa mijenjali i da je najbolji u svemu (što djeca uobičajeno nikad ne kažu, osobito adolescenti), a s drugim roditeljem ne mogu se sjetiti nijedne lijepe uspomene ili osobine, o njemu misle sve najgore i sve bi na njemu promijenili. Otuđena djeca sve što iskazuju nastoje predstaviti kao svoj samostalni stav, često i kad o tome nisu direktno upitana. Pritom govore riječima kojima govori i roditelj otuđitelj, primjerice kažu da je jedan roditelj tukao drugoga još prije djetetovog rođenja, ali da mu to nitko nije rekao, nego se samo sjeća. Otuđena djeca ne pokazuju krivnju ni suosjećanje zbog riječi i ponašanja prema otuđenom roditelju. Konačno otuđena djeca počinju odbacivati obitelj i prijatelje otuđenog roditelja, ne nazivaju ga majkom/ocem nego imenom, kasnije samo on/ona.

Otuđeno dijete kratkoročno može odlično funkcionirati u raznim segmentima života, primjerice čak i bilježiti poboljšanje školskog uspjeha. Međutim, spram odbačenog roditelja dijete ima „fobične“ i vrlo burne emocionalne reakcije prožete bijesom pri kontaktu ili mogućnosti kontakta s odbačenim roditeljem. Ranjivost otuđenog djeteta može se uočiti kroz separacijske strahove (strahove od odvajanja), što otuđujući roditelj često naglašava, primjerice kaže da će se dijete ubiti ako se odvoji od njega.

Zašto roditelj otuđuje dete?

Neki roditelji neposredno po razvodu budu u stanju šoka, psihološke krize i ne znaju se nositi s novonastalim okolnostima. Neki roditelji imali su toliko mučan partnerski odnos da se ne mogu odvojiti od vlastitih emocija, no žele aktivno raditi na sebi. Nesvesno štete detetu, no kroz vrijeme i stručnu podršku uviđaju svoje pogreške i mijenjaju ponašanje.

Neki roditelji ne uviđaju svoj udio odgovornosti i nisu voljni mijenjati ponašanje u interesu djeteta. Neki od njih imaju probleme iz vlastitih ranih iskustava (izostanak odnosa sa svojim roditeljem/roditeljima, napuštanje od strane roditelja, zanemarivanje, zlostavljanje), zatim imaju nerazriješen partnerski odnos s drugim roditeljem, mogu projicirati vlastite strahove (npr. od gubitka ljubavi djeteta) i osjećaj krivnje (npr. za neuspješan brak) na dijete te mogu nastojati kroz otuđenje očuvati vlastito samopoštovanje (primjerice javno pokazati da je drugi roditelj kriv za razvod i loš odnos). Kod roditelja koji otuđuju češće se nalaze poremećaji ličnosti (ili barem elementi poremećaju ličnosti) nego u općoj populaciji. Većina ovih procesa odvija se nesvjesno, no to ne amnestira roditelja od obveze da preuzme odgovornost.

Koje su posljedice otuđenja ili zašto moramo reagirati?

Kao što je ranije navedeno, djeca u visoko-konfliktnim razvodima roditelja, a posebno otuđena djeca, imaju iste posljedice po mentalno zdravlje kao i na druge načine zlostavljana djeca. Posljedice su dakle brojne i pogubne. U ovom tekstu prikazat ćemo neke od njih specifične za otuđenje po modelu Bakera i Ben Amija (2011) koji je proizašao iz niza empirijskih studija. Otuđena djeca duboko u sebi, o sebi vjeruju sljedeće:

- „Mene se ne može voljeti“

Kada dijete odrasta s porukom da je jedan roditelj loš, opasan, da ne brine za njega i da ga zapravo ne voli, ono zaključuje – mene se ne može voljeti. Roditelji su ti koji bi ga trebali voljeti kakvo god da je, a ako se djetetu sustavno daje do znanja da ga mama/tata ne voli, ono se pita: Tko bi me volio kad me ne voli ni moj rođeni roditelj?

- „Mene se zaista ne može voljeti“

Osim što dijete odrasta u uvjerenju da ga jedan roditelj ne voli, postupno uviđa da je ljubav drugog roditelja uvjetovana. Roditelj otuđitelj djetetu izravno ili neizravno daje do znanja da njegova sreća i ljubav značajno ovise o odbijanju drugog roditelja. Ako roditelj zaista više voli dijete nego što mrzi drugog roditelja, bi li ga primjerice nagovarao na lažno svjedočenje o zlostavljanju?

Iako je to suprotno onome što većina ljudi očekuje, značajan broj djece se neće prikloniti roditelju koji je siguran, nego onome čiju ljubav „treba zaslužiti“, roditelju koji bi ga mogao napustiti. Roditelj otuđitelj je uvjerio dijete da ga ne voli otuđeni roditelj i ono će pod svaku cijenu zasluživati ljubav roditelja koji mu je preostao. Bilo kakva ljubav djetetu je draža od života bez ljubavi ijednog roditelja. Da izgubi ljubav oba roditelja, djetetu bi bilo potpuno jasno – mene se zaista ne može voljeti.

- „Barem je dio mene loš“

Jedan roditelj kontinuirano iznosi mišljenje da je drugi roditelj loš, da ne valja, na njega se ljuti i priječi mu kontakte s djetetom. Dijete to čuje na način: „I ti si loš“ ili „Pola tebe je loše“. Ovo je osobito izraženo kad se djetetu jasno poručuje da je drugi roditelj loš, a istovremeno se dijete povremeno uspoređuje s njim. Primjerice: „Opet si dobila jedinicu, glupa si kao što je glupa tvoja mama!“. Dete poništava taj deo sebe te ga nastoji izbrisati, isto kao i otuđenog roditelja.

Kod otuđene djece javlja se „splitting“, odnosno crno-bijeli pogled na svijet. Jedan roditelj vidi se kao savršen, drugi kao apsolutno loš. Dijete tako počinje doživljavati svijet, sebe, druge ljude, situacije. Ne vidi „sivu zonu“, ne vidi „boje“ u životu. Živi između idealizacije i razočarenja. „Splitting“ je kognitivna distorzija, odnosno uvod u brojne psihijatrijske poremećaje, poput graničnog poremećaja ličnosti.

- „Moram se prilagoditi – ne znam sam“

Preterana ovisnost koja se razvija između otuđujućeg roditelja i djeteta uzrokuje usmjeravanje djeteta isključivo na mišljenje i vodstvo tog roditelja, dijete smatra da nije sposobno samo donositi odluke. Naviklo je jako dobro prepoznavati što drugi od njega žele te se prilagođavati kako bi zaslužilo njihovu ljubav. Djeca s ovom posljedicom upravo su ona djeca za koju se roditelji čude kako su kasnije u adolescenciji upala u „loše društvo“, kako su u nasilnoj i kontrolirajućoj ljubavnoj vezi, kako čine sve da bi bila popularna. Ponekad ih u adolescenciji roditelji pitaju: „Da svi skoče kroz prozor, bi li i ti?“. To naizgled banalno pitanje za ovu djecu uopće nije banalno – oni su već riskirali svoj (emocionalni) život da bi bili prihvaćeni od tog istog roditelja.

Piše: Mia Roje, mag.psych.