"Uz 21. mart.

Pišu da taj dan obeležavamo i kao Dan darovite dece, kao Dan voda, početak proleća. Otkad imam Auroru, taj je dan samo njen.

Čitam ovih dana svašta. Ljute me ljudi svojim neznanjem. Nema obolelih od Daunovog sindroma. To nije bolest. To je stanje. Trajno. Zauvek. Nema leka.

Ljute me onda ovi koji ne znaju zašto rasparene čarape. Lupetaju kako osobe s Daunovim sindromom ne znaju spojiti dve iste. Aurora slaže "bakanine". Sve redom crne. I nikada ne pogreši. Još jednom, pogledajte kako izgledaju hromozomi. Kao čarapice. Njihova trizomija na 21. hromozomu je samo njihova. 

Ljute me i oni koji osobe s Daunovim sindromom prikazuju kao stalno nasmejane i srećne. Ni to nije tačno. Cela paleta ljudskih osećanja je i njihova. Oooooo, itekako se znaju naljutiti. Rastužiti. Pokazati bol. Ljudi su.

S njima treba raditi. Puno. Kao i sa svom drugom decom. 

Svedok sam koliko nesrećna znaju biti deca koja su zanemarena, s kojom se nije radilo. I opet je sve na nama. Odraslima.

Istina je da u svom razvoju uspore. Zastanu. A onda, iz dana u dan, iznenade koliko se još razvijaju i mogu. 

Donose radost jer su iskreni i ne znaju lagati. Probaju, nije da nije.

Svim roditeljima koji imaju ove kosooke mogu da dam savet: primajte tu ljubav i zagrljaje. Dvostruko im uzvratite. Polijte se hladnom vodom kada ne ide. Krenuće, nema odustajanja.

Razgovarajte s njima. Ne s drugima o njima. Baš s njima. I kada vam se čini da su odsutni i ne slušaju, verujte da upijaju sve.

Aurora ima čudesnu memoriju. Zapanjujuću. Nekada mi se čini da ništa ne zaboravlja. Neka nas, ovako slatki, pamte po dobru. I po lepoti življenja. Zaslužili su. Neiskvareni i svoji."