Evo me još uvek u pidžami nad zapušenim odvodom u sudoperi, čeprkam po prljavoj vodi sa gumenim rukavicama na rukama. Čuje se jedno "sviiiiiiiš" i voda kreće nesmetano da teče u vrtlogu ostavljajući za sobom kapljičaste ostatke od ulja i tragove mlevenog zrnevlja kafe. Na moj užas veći deo zida koji odvaja kuhinju od dnevne sobe je u ogledalu. Sa troje nepažljive dece to nije ni malo prednost u našem domu, a svakako moj lik u njemu nije nešto sa čim se rado srećem. Mogu da se zakunem da danas izgledam starije nego juče. Da li neko može da toliko ostari za jedan dan? Nije ni čudo. Noćima ne spavam dobro, a umor neminovno ostavlja tragove na koži, ispod očiju, u pokretima i raspoloženju. Srebrne vlasi štrče na vrhu moje glave, kosa mi je čupava i nesređena. Malo me steže pidžama oko struka,a i gornji deo je tesniji."Smanji baklavu!", zapisujem na papir koji visi na frižideru. Uspela sam nekako sinoć, kada su deca zaspala, da sperem sa kose prašinu i miris kuvanog graška. Onako umorna legla sam na peškir kojim sam pokrila jastuk i zaspala dok se nisam ponovo probudila u toku noći, i tako jedno 2-3 puta. Spavam, budim se, spavam, pa se budim. I tako dok alarm na mobilnom ne krene da drnda negde oko 7. Kada se lepo naspavam, sebi sam najlepša na svetu.

Prolazi pored mene očešajući se o moje rame. Odmah sam osetila njen parfem, "Eden", cvetan i prodoran. Zaista, diskutabilan izbor. Duge, tamne lokne joj uokviruju lice i još više ga izdužuju. Plava sedefasta olovka na očima, njen zaštitni znak i sjaj za usne koji miriše na višnje. Bezvoljno se baca na trosed puštajući MTV, namešta tesne farmerke koje se neprimereno spuštaju još niže na bokove: "Čoveče, sve me mrzi. Mrzim faks, mrzim moju glupu kovrdžavu kosu. Samo me neki debili muvaju i spopadaju. Nemam grudi ni zadnjicu. Umreću sama, potpuno sama", kaže ona, potpuno poražena nad teretom mladosti.

Odmah sam je prepoznala. Prepoznala sam tu mrzovoljnost. Prepoznala sam mršavu devojku bez ambicjia, ali punu snova. Prepoznala sam devojku koja tvrdi da ne zna šta želi, a ustvari se plaši da prizna sebi i drugima svoje želje. A, kako bi? Studira nešto što ne voli, nema momka, kolega koji joj se sviđa se pred njom žvalavi sa plavokosom lepoticom. Keva i ćale samo vrše pritisak i uopšte je ne kapiraju. Sve što želi je da ode odavde i da je svi ostave na miru. Sve što želi je da prestane da ispunjava tuđa očekivanja. Znam ko je, ali ne znam kako se stvorila ovde i najvažnije: zašto je prevalila toliko put iz prošlosti i posetila me posle toliko godina?

Ovog leta punim 42. I moram da priznam: totalno sam prestrašena. Plašim se saznanja da toliko toga još nisam uradila, iz straha, iz obaveze prema drugima, zbog života. I drhtim pred činjenicom da moram još mnogo godina biti tu za moju decu, da im se nađem, da im budem podrška i oslonac, drhtim jer me telo ne služi kao nekada i potpuno sam svesna da ne pazim dovoljno na svoje zdravlje. Užasnuta sam promenama koje nas čekaju, odlukama koje su na "stand by" iz straha od nepoznatog, osećam teret obaveza i odgovornosti koje se gomilaju. Bojim se da ću se probuditi jednog jutra i shvatiti da sam sebe nekako izdala i razočarala. Bojim se da nemam još mnogo vremena da napokon postanem ona žena koja sam oduvek želela da budem. Ma, zašto da krijem? Užasava me činjenica da gubim lepotu, mladost je prošla. 

"Mrzim moj život", čujem je kako mi dobacuje, "Mrzim ga. Ništa nije onako kako sam zamišljala".

I počinjem da se smejem, što od besmislenosti reči koje izlaze iz usta jedne dvadesetogodišnjakinje, što od potrebe da je utešim iako sam do malopre plakala nad svojim propuštenim prilikama, strahovima i greškama. Osećam duboku ljubav prema njoj i želim da je zagrlim toliko čvrsto i jako kako bih joj odagnala sve sumnje i strah. Zaboga, kako ne vidi koliko je mlada, lepa i puna potencijala?

Odjednom mi je sinulo zbog čega je ona ovde i kako se ovde stvorila. 

Dobro se sećam.

Sećam se trenutaka kada sam utehu tražila u stvarima koje se još uvek nisu desile, u ljubavima koje još uvek nisam doživela, u mestima koja još uvek nisam videla, u životu koji još uvek nisam okusila. Dobro se sećam tih bolnih momenata u kojima sam maštala o jačoj, boljoj, smirenoj, zrelijoj verziji sebe  same. Dobro se sećam da sam zatvarala oči, prizivala moju buduću verziju sebe i posećivala je svaki put kada bi mi bilo teško. 

Znam da sam ona mirišljava i izgubljena dvadesetogodišnja devojka zapravo ja. Vratila se u budućnost kao neki san. Došla mi je u posetu, jer joj trebam. Došla je, jer mi je potrebna.

Došla je da me svojim bolom podseti na to koliko sam sada jaka, 

došla je da me svojim sumnjama ubedi u moju čvrstinu,

da svojom nesigurnošću potvrdi moje samopouzdanje, 

da svojim nekadašnjim strahom vidi mene hrabriju,

da me svojim razočarenjem podseti na ostvareni san.

Došla je zbog mene, duh iz prošlosti, posetilac u budućnosti, došla je kao uteha, pobeda i nada.

Ona je ovde zbog mene, kao što sam i ja ovde zbog nje.

"Divno je videti te opet. Vrati se sada u svoju vremensku mašinu i ništa ne brini. Znaj da će ti jednoga dana sve tvoje brige biti smešne", pozdravljam je i puštam je da ode.

Stavljam karmin na usta i nameštam kosu.

"Lepa si", kažem sebi. Kažem njoj.

I jedva čekam da vidim šta budućnost nosi.


Foto: Shutterstock

Dora, mama troje mališana, autorka bloga Happychezmoi.blogspot.rs