Oduvek sam imala moć da od ružnog stvaram lepo. To su mnogi nazivali ružičastim naočarima. Često su ti isti bili začuđeni kada bih i njima servirala neki svoj pozitivan stav ili potez. Čak bi i njihovi racionalni pogledi uočili da između crnog i belog ima ne samo siva, nego paleta boja. Tako i onu ružnu osobinu samohranih roditelja, taj konstantni bes i ljutnju, pretvaram u lepo.

Često sam bila ljuta što je moralo sve tako da se odigra - zašto deca ne mogu da imaju kompletno utočište, zaštitu stabilne porodice? Znam kako je lepo živeti u skladu. Ljuta sam što se u onoj drugoj strani nije probudio isti takav osećaj privrženosti deci koji se rađa kod većine roditelja. Ljuta zbog bezbroj svakodnevnih situacija koje bi deci bile mnogo lepše da su oba roditelja prisutna zajedno. Kada bi me ljutnja najjače obuzela, protresla bih čarobni štapić i preokrenula ružno u lepo. Kako, kojom čarolijom?

Ljutnja na nekoga je zapravo projekcija naših frustracija. Zaključak je onda da tom ljutnjom pokazujem da sam nezadovoljna zbog toga što taj drugi roditelj ne pokazuje dovoljno ljubavi, pažnje, strpljenja, koliko bih ja želela se deci pruža. Tada dolazim do zaključka da nisam ljuta na njega, nego na sebe, što u određenom trenutku posumnjam da nisam dovoljna, što poželim i ja malo slobode, malo tog samačkog života, uživanja u sebi samoj. Poželim i ja da postanem taj sebični gad, taj kreten koji mi je zagorčao život (kako mi to od milja volimo zvati "one druge"). Hoću i ja da živim po svojim pravilima i principima, bez obzira na to šta nalaže svet zrelih i odgovornih.


Foto: Shutterstock

Eh, u tom trenutku svoje ljutnje stanem, razmislim, shvatim da se ljutim na njega zbog stvari koje sama priželjkujem (naravno, morate biti iskreni prema sebi da bi ovo priznali). Prvi korak je uvek prihvatanje problema. Tek kada shvatite da im zapravo zavidite i da se zato ljutite, onda ćete opet moći da se vratite na put oslobođen besa i da počnete da živite sa "ružičastim pogledom na svet". Tada vas ne interesuje koliko je taj drugi prisutan u životu vaše dece, nego počinje da vas interesuje koliko ste vi sami prisutni u svemu tome.

U tom trenutku zagrlite svoje dete jače, pružite mu to što mislite da treba da dobije sa druge strane. Mame, zaigrajte fudbal sa svojim sinom, ili platite nekom zgodnom treneru da ga trenira. Ili očevi, vi pravite frizurice ćerkici ili, s druge strane, platite dobroj frizerki da je dotera. Uživajte u roditeljstvu sami, a u međuvremenu, nađite volju da ukradete koji trenutak kada ćete moći biti slobodni, imati svoj život i momenat posvećen negovanju vaše ličnosti. Ma ima neka posebna draž u krađi momenata, kada nešto moramo da uradimo u trku, u letu, kada moramo da se iz cipela izujemo da bi bar u miru popili tu jutarnju kafu, a kamoli izašli nekud u noćni provod.

Roditeljstvo je uvek zakon, bez obzira da li ste sa jednim, dvoje, troje ili više dece.

O autoru:

Željka Rakić uživa u pisanju tekstova, kao i čitanju dobre literature. Voli kreativne ideje. Pobornik je zdravog načina života koji uključuje pravilnu ishranu i redovnu fizičku aktivnost. Mnogo voli decu i rad sa njima, trenutno je i stalno zaposlena u toj oblasti. Završila je dva fakulteta te ima zvanje profesora književnosti i profesora razredne nastave. Autor je bloga Kad Perlica naniže slova mi