Krupne, dubke, zelene oči, mekana kosa prošarana sijedim vlasima, uvijek uredno namještena, nježne staričine ruke i sređeni nokti na dugim prstima kojim je milovala moju ruku jednako kao da sam i dalje njena mala Taša... Tako pamtim moju baku. "Kučkica babina" moglo je nježno zvučati samo iz njenih usta. Geografiju sam zavoljela zbog nje. Dok mi je pričala o zemljama u kojima je bila, maštala sam da putujemo zajedno. Na kraju svakog izlaganja bi dodala:"Imam najljepši posao na svijetu!", a bila je profesor geografije u osnovnoj školi i sa jednakom ljubavlju prenosila svoje znanje učenicima koji su je pažljivo slušali. Nisam daleko odmakla od granica bivše nam republike, sem što sam malo provirila u Italiju i Mađarsku. Ali uz bakine priče sam preplivala Plitvička jezera, šetala ulicama Pariza i udisala miris svježe ispečenih kroasana, plovila preko sedam mora i sedam gora... Sve sam to obišla na brodu od maštanja koji mi je ona sagradila.


Pročitajte i... 10 životnih tajni koje su moja deca naučila od bake i deke

Pamtim je kako stoji na dugačkom balkonu njene zgrade u Sarajevu. Stoji... i briše suze. Jer odlazimo kući, jer smo tek stigli, ali dani brzo lete pa bi već plakala zbog rastanka, a da se još ni zagrlile nismo. Kao mala bih stala ispod balkona i viknula:"Baba, opet plačeš!", onako djetinje, bez razumijevanja razloga tih suza koje su se kotrljale niz milo bakino lice.

Kad sam bila već djevojka, više me zanimalo skitanje po sarajevskim ulicama nego da sjedim sa bakom i dedom i po milioniti put slušam priče iz mog djetinjstva. Kako sam rekla "Izem vam ručak bez supe!", "Tetka, Tita ti, vidi ledenica!", kako sam htjela espadrile i bila toliko dosadna da mi ih kupe da su ih na kraju i kupili, kako nisam živa htjela nositi plisiranu karo suknju koju je ona s ljubavlju sašila, jer sam htjela drugačiju...


Pročitajte i... Kuća moje tetke - najčarobnije mesto na svetu

Spavala sam u dnevnom boravku na razvučenom kauču. Kad bih otvorila oči, baka bi sjedila pored mene i obavezno rekla da spavam isto kao kad sam bila beba... sa bradom blago podignutom i poluotvorenim usnama. Nakon čega bi uvijek dodala "mila moja cura!", dok je iz pozadine izvirivao već postavljen sto sa komplet sadržajem iz frižidera, spreman za birkanje od strane moje malenkosti, da mi slučajno stomak ne zajauče od gladi kad se nakanim da ustanem. Nakon doručka bi redovno iznosila tortu i nije bilo svrhe raspravljati se sa njom da je za slatkiše rano. Bila sam velika da bi me vagala na vagi u mesari koja je bila otvorena pored kuće na selu u kojoj sam provodila lijena ljeta... Tada bi nas redovno vagali kad dođemo i prije povratka, da se osiguraju da smo se ,,popravili''. Kad bi baka rekla da divno izgledam, ja bih znala da je vrijeme za dijetu.


Pročitajte i... Zabavite se: Čemu nas uče bake, a čemu mame?

Razbolila se u vrijeme kada sam bila trudna sa prvim djetetom. Zadnji put smo se čule telefonom dva dana prije nego što je njena duša napustila malaksalo tjelo. Pitam kako je, a ona napregnutim glasom odgovara:"Odlično! Bolje! A ti, zlato babino, kako si? Čuvaš li se? Nemoj da nazebeš! Jedi nešto!", kao kad sam bila dijete. Ubjeđujem je da jedem kao ala, što nisam slagala, te da se oblačim toplo i da mi ništa ne fali. I to je bilo to. Nikada više nisam čula njen glas. Ni ono "kučkice babina", osim u svojoj glavi i grlu kad se stegne pridržavajući tople suze.

Noć prije nego što će otići skinula je svoj zlatni prsten sa crvenim rubinom... Pogledala je dedu i tiho rekla:"Milane, daj ovo Tanjinoj ćerki". On se naljutio, rekao joj da ne budali i da će ga sama dati, a uostalom, otkud ona zna da je dijete žensko?! "Znam, žensko je. Ja umirem, a ti daj djetetu prsten".

Prsten držim u kutijici. Zlatan, iskrivljen od dugogodišnjeg nošenja, ulubljen od stiska vremena. U njemu mi fali samo bakina ruka. Nisam se usudila staviti ga na svoj prst. Nije meni namijenjen, već mom djetetu. Nisam joj ga pokazala. Dobiće ga onda kada budem sigurna da će cijeniti njegovu vrijednost i ruke koje su ga nosile.

Imala je nepune četri godine kada je saznala da je vlasnica divnog starog prstena. Ispričala sam joj pred spavanje, jedne tople ljetnje večeri kada se od sparine jedva disalo, a od zvuka žednih zrikavaca jedva dolazilo do sopstvenih misli. Mirno mi je rekla:"Znam mama", "Kako znaš? Koje je boje prsten?", "Crvene, pa šta ti je mama?!", "Pa ko ti je to rekao?", "Pa baba Kosa", izgovorivši nešto što mi je u momentu izgledalo nemoguće. Pomazila sam je po glavi, zbunjena razgovorom, sjetivši se onoga da čiste dječije duše mogu svašta da vide.

Danas bih sve dala da još jednom čujem priču iz mog djetinjstva, odslušanu milion puta. Slušala bih pažljivo da upijem svaki glas... Smijala bih se zajedno sa njenim zvonkim: "A-haaa!" Sve na svijetu bih dala da još jednom osjetim nježnu staričinu kožu na svojim dlanovima dok me miluje, da je vidim kako maše sa balkona lica mokrog od suza. Da joj uredim mekanu kosu i posmatram kako stavlja crveni ruž i lakira svoje nokte. Da slušam opet priče iz dalekih zemalja u koje nikada neću kročiti. Sve mi to nedostaje. I sve bih dala za još jedan dan sa njom..., da osjetim na licu hladnoću starog zlatnog prstena što nježno okovaše toplu ruku i prste koje su ga nosile, ruku koja me miluje.

Foto: Shutterstock

Izvor: Blog Mamizam, Bakino zlato


*Najnovije vesti, rezultate medicinskih istraživanja i savete stručnjaka na temu roditeljstva, zdravlja i lepote možete pratiti na našoj Fejsbuk stranici -YuMama.