Termin je bio 16.maj, a mi 6. maja slavimo Đurđevdan. Slavu sam regularno spremala sa ukućanima, kada su gosti otišli uredno sam sve rasklonila, oprala sudove, čak sam i u Akijevoj (moj prvenac, ima 4 godine) sobici obrisala parket, jer su svi ulazili obuveni. Pa da ne bude prljavo ;) Ma sve sam ostavila "cakum pakum". Kao da sam predosetila da će mala „princezica“ požuriti da izađe „napolje“ i poželeti da dođe kući čim pre, pa da je dočeka sve čisto i lepo. Istuširala sam se, sredila Akija i legli smo da spavamo.


U pola 4 posle ponoći meni kreću bolovi. Budim Mihajla (muž), šapućem: „Ljubavi, mene nešto pritiska kao da je krenuo porođaj.“ Bledo me gleda: „Ženo, je si li sigurna?“ Zbunjeno odgovaram: „Ma nisam. Možda nije ništa.“ Odem do kupatila, još jednom da se tušnem i malo budem sama kako bih definisala intenzitet bola. Bio je čudan osećaj, ali ništa što ukazuje da kreće porođaj. Sa Akijem sam znala, pukao mi je vodenjak, pa je to bio signal da odem u bolnicu. Ovde ništa još ne puca. Vratim se u krevet, šapućem Mihajlu: „Mora da je lažna uzbuna.“ Nije prošlo 10 minuta, ja skačem: „Idemo! Zovi taksi!“ Oblačim haljinu (bio je veoma topao maj za razliku od ovog koji je bio hladan i kišovit). On ne zna gde je levo, gde desno. Oblači se sporo kao puž. Barem se meni tako činilo. Uzima mobilni telefon traži broj, ja mu diktiram „9801“. Čovek, ne čuje. Sav usplahiren trči. Uzima fiksni, okreće broj taksija koji je u međuvremenu našao u novinama. Okreće se ka meni unezvereno: „Stiže za 3 minuta. Jel krenulo? Hoćeš izdržati?“ Gleda me, ukočen, zbunjen kao da se prvi put porađam. „Polako ljubavi, neće to odmah. Opusti se, bićemo ok.“ U taksiju se tresao kao prut. Bio je rasejan, pospan, grozničav kao da se on porađa ;) Stigli smo u Višegradsku. Posle pregleda su rekli da ostajem da me ne vraćaju kući, jer za pola sata do sat mogu da se porodim. Dežurni doktor me je pregledao naredio sestrama da mi daju sedativ i ostavili me da ležim u boksu. Ležala sam čini mi se nekoliko sati, bolovi su bili promenljivog intenziteta. Ujutru oko 7-8h, menjala se smena i načelnica je obilazila boksove. Došla je do mene, gurnula svoju ruku ispod moje spavaćice i nekome se obratila: „Pa ovde nije probušen vodenjak?!“ Ne znam šta je zatim uradila, samo znam da je šiknula voda kao bujica (osećaj je ne baš prijatan).

Posle nekoliko sata ušla je druga doktorka, pročitala lekarski izveštaj sa kreveta i uskliknula: “A drugorotka. Pa lepo!“ Zatim je izašla!

Juuuuu huuuuu?! Ovde sam. Hoće li me neko malo podrobnije pogledati, pregledati, pitati, šta god.... Samo su prolazili, dolazili. Konačno je došla jedna sestra i uključuila mi indukciju. Nije prošlo ni pet minuta a ja sam počela da vrištim „krvnički“. Čini mi se da se sa Akijem nisam toliko drala! Druga doktorka je ušla sa rečima: „Šta se dereš! Uplašićeš druge porodilje!“ Odgovorila sam polu povišenim tonom, ustvari vrištala sam: „Pooorađam seee! Brzo, pomozite!“ Ona je prevrnula očima i porokomentarisala:„Pa ne može to tek tako, tek smo te uključili na indukciju.“ Zatim je provirila ispod moje spavaćiće i uzviknula: „Sestro brzo, porađa se!“ Odjednom su se sjatile još dve sestre i jedna doktorka.Neka od njih je davala instrukcije:„Guraj! Guraj! Napni se! Hajdete, majko!“ Napinjala sam se (i vrištala) kao blesava. Sigurno mi ništa nisu dali protiv bolova, a ako jesu onda nije delovalo. Imala sam osećaj kao da sam negde na njivi sama i porađam se. Žene iz okolnih boksova su me gledale u čudu, jer su se dve pre mene porodile a da glasa nisu pustile. O Bože! Samo su po dva puta nešto malo ciknule i to je bilo to, a jaaa.... Strašno! Samo sam čula u jednom momentu doktorku: „Majko, ako se ne napnete pocepaćete se skroz!“ E to je bio momenat kada sam se opustila i pomislila:„ Ljudi, gotova sam. Umirem! Sada mi radite šta hoćete. Ja više ne mogu!“. Čini mi se da su baš u toj sekundi izvadili Mayu, moju majušnu lepoticu.

Oduševila sam se kada su rekli:"Devojčica. Evo plače. Dere se kao i njena majka. Dobra je. 2 kg i 950 grama." Pomislila sam: "Joooj, pa ista je kao njen bata Aki i on je rođen sa 2.950. Divno!" Doktorka mi se potom obratila uz smešak:"Vidite majko, nije bilo ništa strašno." Pa naravno da njoj nije bilo ništa strašno, nije se ona porađala! Ali dobro. ;) I tako sam se ja lepo porodila, drugi put, u 9 ujutru 7. maja 2012. Kažem vam to što sam se drala, vrištala, kukala, ridala, zapomagala..., stvarno nije bilo ništa strašno. Bilo mi je važno da je Maya živa i zdrava. Sada kada se setim... Uf, dobro smo prošle. Nije mi rađena epiziotomija, niti sam se pocepala. Ultrazvuk je pokazao da se materica uredno vraća u prvobitan položaj. Sve u svemu, nas dve smo već 9. maja bile kućici, u svom toplom i čistom domu.


Home sweet home.

Moja princeza Maya; Foto: Privatna arhiva