Djeca- radost, osmjeh, cika, vriska i plač! U toku dana smjenjuju se razna raspoloženja, mnoge faze koje treba prevazići, natjerati vodu na svoj mlin i ubijediti dječicu da pojedu ručkić, da odu uvrtić, da spreme igračke, da ne mogu u šetnju i ostalo. Milijardu bitki roditelji bi trebalo da prevaziđu u toku jednog dana da bi na kraju ipak funkcionisali.


Mnogi psiholozi  predlažu da razgovarate sa djetetom. To zaista funkcioniše, dobro je i korisno je, ali kako postupiti kada dijete ipak neće da posluša, kada sva ubjeđivanja i razgovor ipak nisu efikasni kod vašeg djeteta. Ono jednostavno neće da jede, ili jednostavno neće u vrtići ili baš tada dok vi imate pune ruke posla hoće nešto. Najgori su oni momentik ada nemate vremena da sjednete, zagrlite se i razgovarate.  Kako tada riješiti problem?


Dosta puta u ovakvim situacijama možete dobiti bitku kada jednostavno promijenite temu, tada okrenete ploču na drugu stranu, samo započnete neku drugu pjesmu. Možete bukvalno to i uraditi, pustiti muziku, zapjevati, ma bilo šta što dijete u tom trenu ne očekuje da će se desiti. Odbrojite do deset u sebi, smirite svoju ljutnju (jer svaki roditelj zna kako lako dječiji plač podigne pritisak) i iznenadite sebe i dijete nečim lijepim. Kod mog djeteta su nekako uvijek više palile kompromisne, kombinovane metode, za razliku od onih isključivih.

Evo jedne situacije u šetnji:
Otišli ste u prodavnicu, kupili mnogo stvari, pune su vam ruke, nosite razne kese i idete kući. Vaše dijete u tom trenutku kaže: Mama nosi me, umorna sam. Nakon silnih ubjeđivanja, pričanja i prethodnih priprema da to tako ne može, dijete i dalje plače,jednostavno hoće da mu se baš tada, kada vi ne možete, ispuni želja. Umjesto da se iznervirate, pogledajte okolo sebe i pronađite nešto što bi u tom trenu moglo biti interesantno: slika Spužva Boba Kockalonea na automatu za kokice, neka lijepa haljinica u izlogu, gnijezdo na drvetu, avion na nebu, ma bilo šta čime bi mogli natjerati dijete da se bar mrvicu na brzinu, umiri. Ako uspijete veselim tonom promijeniti fokus sa dječije želje na nešto drugo, onda ste uspjeli napraviti par koraka bez nosanja.


Čim pažnja popusti, plač se ponovo pojavi pronađite opet nešto. Tu ploču vrtite neumorno u krug dok ne stignete do nekog mjesta gdje je plač potpuno prestao . U jednom trenutku ili će dijete prestati plakati, pa ćete normalno nastaviti put, ili ćete ipak čuti još jači plač. Tada, ostavite kese, uzmite dijete, zagrlite ga, poškakiljajte, zasmijte, oraspoložite, a zatim ponovo spustite i nastavite brzinski dalje. Do tog momenta vjerovatno ste većinu puta već prešli ili došli do destinacije, a da to niste ni osjetili. Mislim, jeste, osjetili ste, treba za ovo mnogo strpljenja, ali „pali“ i nekada je puno efikasnije od slušanja plača, galame, batine ili popuštanja.

Metoda zahtjeva dosta angažovanosti, ali smatram da je efikasnija i manje kobna od izljeva bijesa, od konstantnog vrtenja uvijek iste ploče: ne može zato što ovo ili zato što ono, ili najgore reakcije roditelja-galame i batina. Možda hoće nekada biti potrebno ubjeđivati, povisiti glas, ili pribjeći maloj vaspitnoj šibi, ali mislim da je bolje te teške korake što češće zamijeniti ovim veselijim, pozitivnijim.

Vaša Željka Rakić