Priču o porođaju pokušaću ispričati što realnije. Često sam slušala različite priče žena i uvijek su mi se te anegdote činile kao lovačke priče, kojima se žene hvale koja je hrabrija, kao takmičenje u nivou patnje koje su proživjele. Pravu istinu u tim pričama možemo naći negdje između redova ili tek kada doživimo tako nešto. Priča počinje, a vi iz nje pamtite samo ono što vam je potrebno da bi vas osnažilo na tom putu koji svaka trudnica treba da prođe.


Moja druga trudnoća bila je problematičnija od prošle, od petog mjeseca morala sam strogo mirovati, da bih opet dočekala termin i tek 5 dana nakon njega indukovanim porođajem rodila sina.


Pripreme za porođaj krenule su u 23 časa sa vaginaletom koja pospješuje bolove, u međuvremenu je pukao i vodenjak,  da bi me u ujutru u 5.30h priključili na drip. Bolovi su krenuli tek oko 7 časova i nisu bili još toliko jaki, mogla sam ih lijepo predisati. Sljedeći sat bolovi su se pojačavali ali je grlić bio tek malo otvoren, nešto oko 2 prsta. U trećem satu porođaja bolovi su postali toliko jaki da je bilo izuzetno teško izdržati čak i uz pravilno disanje. U tom trenu u rađaonu su doveli još jednu trudnicu koja se porodila u roku od sat vremena, i baš kada se ona porodila meni su krenuli naponi. Međutim, kako se nisam dovoljno otvorila i kako beba još nije počela da se spušta nisam se smjela napinjati. To mi je bilo jako teško izdržati, tresla me je trudnička groznica, već sam bila na izmaku snaga. Posebno jer sam vidjela da sat pokazuje 10 časova, a babice su izgledale zabrinuto, kao da se nešto ne odvija kako treba. Nisu znale zašto ide toliko sporo, s obzirom da su bolovi tako jaki, a ja drugorotka. U trenutku kada se više nisam mogla suzdržati bez napinjanja, gomila medicinskih sestara i doktor (ili ih je bilo malo, samo se meni učinilo kao gomila) su se saletili oko mene da mi pomognu da izguram bebu van. Taj dio mi se činio kao nešto najteže, dok se od prošlog porođaja tog momenta sjećam kao nečeg najljepšeg. To je zbog toga što sam prvu bebu prije 3 godine izgurala skoro iz prve, a za ovog malog bebana trebalo više pokušaja koji su bili izuzetno bolni. To je ujedno i najvažniji momenat pri porođaju, kada je jako važno ostati pribran i slušati babice i doktora, smoći i posljednju kap snage da bi se porođaj završio kako treba.


Zahvalna sam i doktoru i baicama što su tako odgovorno i spretno odradili svoj posao. Mnogo su  mi pomogli u tim važnim trenucima. Sada nakon ovog porođaja, kao najljepši momenat pamtim prvi bebin plač, kada su mi prvi put pokazali mog tek rođenog sina. Bio mi je divan, iako tek rođene bebe nisu tako lijepe jer su i one pretrpjele napor. Porođaj se završio u 10.30 časova, što na kraju i nije bilo toliko strašno, koliko sam ja mislila da će trajati. Prošli porođaj je započeo u isto vrijeme, isto je bio indukovan, a porodila sam se u 12 časova. Međutim, ovaj drugi pamtim kao teži jer je uzrok problema bila veća porođajna težina bebe. Imao je 3960 g, dok je moja prva beba imala čak kilu manje, što se nije vidjelo na ultrazvuku. Sreća je ipak bila na našoj strani pa je i drugi porođaj bio uspješan.


Momentat kada sam svog sina dobila u naručje obrisao je sva ružna sjećanja na protekli težak period i dao mi snage da narednih mjesec dana izdržim oporavak. Sada kada imam dvoje djece u naručju, osjećam neopisivo zadovoljstvo i ponos. Kada su njih dvoje kraj mene sve u životu ima svoj smisao.

Vaša Željka Rakić, Kakonapraviti.net