Ono malo što je pupilo u stomaku moje voljene, niklo je i viče već mesec i po dana. Sad smo u kompletu. Voljena mi je rekla da ako želim još dece, moraćemo da ih usvojimo, jer se ona više ne bavi ovim sportom. Što se mene tiče, baš je super s troje, ali, razmišljam, neki minimum za pravilno decokratsko uređenje bio bi petoro. Lako se dvoje dogovore da nadglasaju jednog. Kad je pet glasova u pitanju, onda je već donošenje odluka mnogo pravičnije i ima svoju parlamentarnu težinu. Mislim da bi bilo dobro da usvojimo jedno Romče i jedno Kinešče. Uzimajući u obzir da Coca, naša starija ćerka, ima Daunov sindrom, da mi je žena Mađarica, a sebe doživljavam kosmopolitom srpskog porekla, verujem da bismo na taj način apsolutno ispunili zahtev rasne ravnopravnosti. Pošto sad imamo dve ćere i sina, bilo da usvojimo dva dečaka ili dečaka i devojčicu, i prema rodu bismo takođe postigli zastupljenost u granicama tolerancije, što bi našu malu decokratsku državu činilo idealnom.

S obzirom na to da mi se žena, prema sopstvenoj konačnoj odluci, porađala poslednji put, rešio sam da ne propustim priliku da budem uz nju. Želeo sam da vidim. Žudeo sam za novim iskustvom. Licemerno bi bilo da kažem da sam hteo njoj da olakšam porođaj, ali ne bi bilo ni to daleko od istine. Na kraju krajeva, mislim da je prirodno da budemo jedno pored drugog. Dete je zajedničko.

Iako živimo u Zemunu, pored porodilišta, zbog toga što nam je zdravstvo takvo kakvo jeste i politika porađanja se razlikuje od porodilišta do porodilišta, da bih mogao da prisustvujem porođaju bez novčane nadoknade, išli smo u Gradsku bolnicu na Zvezdari. U Zemunu nije moglo ni uz plaćanje.

Petak, 18. januar, beba prešišala rok i po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru, negde oko 13h, ja na poslu, javljam se na mob: "Ljubavi, hajde kreni polako. " 'De polako?"

"Počelo je!", objavljujem. "Drugari, Željko ide u porodilište da dočeka svoju novu bebu!", razglasi moja saradnica. Sledećeg trenutka dvadesetak dece me grli za noge.  Gledaju me zavidnim očima, ali nisam mogao sve da ih povedem. Mašu mi dok izlazim iz vrtića. Šaljem poljupce, uskačem u tadžu i fiju.

Plaćam taksi 1.700 dinara, koliko koštaju i pelene, s tim što mi se za ovo neće vratiti PDV. Utrčavam u porodilište.

Prizor broj 1: Prolila se kanalizacija u hodniku. Smrdi, da ne pričam. Hop-hop, ispreskačem… ono. Doskačem do prijemnog šaltera.

Prizor broj 2: "Ti si taj filozof?", pita me sestra, napirlitana, dugi crveni nokti, mantil do kolena i čipkaste crvene čarape, životnog staža, po slobodnoj proceni, između 4 i 5 banki. Ništa ne izmišljam, časna reč. Mislim se što li sam filozof, ali klimam glavom potvrdno. Di ću s njom da se natežem. Ko zna šta je razumela onu moju.

Prizor broj 3: Sedim u hodniku u sred prolivene kanalizacije, doktor viče na sestre: "Stavite neku ćebad, ne dajte da dođe do lifta!".

Prizor broj 4: Moja voljena me čeka u spavaćici, baš je krenula na tuširanje; trudova nema, smeje se. Valjda tako treba, šta znam, ali sam iznenađen.

Prizor broj 5: Doktor je visok, ćelav, mlad, stomak mu se preliva preko učkura donjeg dela uniforme. Nije mi smetalo što je muškarac, mada sam priželjkivao ženu.

Prizor broj 6: U bocu infuzije su dodali injekciju i trudovi kreću. Sve češće, sve jači. Onaj CTG bubnji. Moja voljena se preznojava i grči. Stežem je jako za ruku. Pričam joj kako je hrabra. Da izdrži još malo i da ćemo imati najdivniju bebu na celom svetu.

Prizor broj 7: Nakon sat i 20 minuta pojavljuje se glavica i ruka. Beba modro ljubičasta. Nisam živ. Gledam u oči doktora i babicu. Deluju smireno. Valjda je to ok, ali nisam očekivao ljubičasto dete. Izvukli su je celu. Leži nepomična. Ćuti. Pomno posmatram njihove oči da li će odati da su zabrinuti, jer ja sam gotov da planem i viknem: "Spašavajte mi dete!". Babica joj gura neku cevčicu u grlo, vadi je i beba počinje da plače. Huh!

Kraj prizora.

Očekivao sam da ću doživeti neki emotivni šok, neko prosvetljenje, ali nisam. Sve sam doživeo kao krajnje prirodnu stvar. Volim što sam bio tamo. Mislim da sad bolje razumem kroz šta žene prolaze. Moja vezanost za novu bebu nije veća zbog toga što sam bio tu čim je izašla. Ista je kao i za ostalu našu decu. Eto, možda sam malo mudriji i to je sve.