On je mekan i beo kao sneg, voli da se mazi kao pravi zeka… danima mi je u ušima odzvanjala ova reklama sa dečjih televizijskih stanica, kao i neumorno moljakanje mojih Dečaka da se pomenuta plišana igračaka nađe ispod jelke, uz ono uobičajeno  - mama dođi brzo da vidiš šta da nam kupite, kupi mi, kupi nam, hoćemo ovo od Deda Mraza, bake, deke, tetke …


Da se odmah razumemo, ne želim da pričam o tome koliko su igračke skupe, jer svako od nas ima pravo izbora da svom detetu kupi igračku shodno svojim mogućnostima, ali me užasno nervira kada neko, koristeći moju roditeljsku slabost, direktno utiče na to pravo izbora i kada TV reklama postane jedino merilo za dobru igračku.


Možda je bojkot prejaka reč, ali smatram da je za svaku osudu prekomerno učešće reklama u odnosu na crtaće na dečjim televizijiama, koje se nepristojno povećava kako se bliži dolazak debeljuškastog crvenog čikice, a koji će po pravilu iz svog džaka izvući baš one igračke koje su naša deca "kobajagi" poželela.


 A kako to deca žele?
Volimo da novogodišnja čarolija traje što duže, tako da su novogodišnje lampice u našem domu zasijale već 1. decembra. Tog dana uzeli smo da napišemo pismo Deda Mrazu. Ipak, umesto rafala želja (danima smo pre toga slušali kupi mi, kupi mi), moji

Dečaci su zanemeli. U čudu mi, u čudu oni.


"Deco, ajde probajte da se setite šta ste nam govorili da vam kupimo?" Tajac.

I onda moj stariji sin Pera i sam pomalo zbunjeno ustaje, uzima daljinski i rešava stvar:

"Čekaj da upalim televizor, pa ću da ti kažem."


Par sati kasnije pitam stariju sestru da li njene ćerke imaju neku želju za Novu godinu i dobijam SMS:

"Bilo šta sa TV-a, nećeš pogrešiti."

Sutradan odlazimo u veliku prodavnicu igračaka, koja je nudila prednovogodišnji popust na sve igračke. Očekivano najveća pomama bila je za onim igračkama na kojima je (po mom mišljenju bezobrazno) stajala etiketa "TV artikal".
Što se mene tiče, mogli su slobodno da stave natpis: Navalite magarci!
Isto bi se prodala.

A pouka…
… nema je, jer istina je da će moje Dečake ispod jelke sačekati i jedan manji poklon koji nosi ovu prelepu oznaku . Ovaj "TV artikal" je zanimljiv, a i cena je razumna, bla, bla, tako da eto i mog instant opravdanja.

Moj jedini uspeh je, ako tako mogu da ga nazovem,  što smo gledanje crtaća na domaćim dečjim kanalima sveli na minimum, pa sad omiljene crtaće gledamo sa diskova, tako da u našoj kući više toliko ne odzvanja ono kupi mi, kupi mi…

Možda je uspeh i to što je precenjeni plišani zeka, ipak ostao da se smeška na onom rafu. Za njega nisam dovoljno poludela iako još verujem Deda Mraza.

Pismo za Deda Mraza; Foto: Privatna arhiva