Sve je počelo ratnih, devedesetih, neformalnim okupljanjem desetak žena  pristiglih, s decom u naručju, iz ratnih područja, sada već bivše Jugoslavije. Sastajale su se da  razumevanjem pomognu jedna drugoj. U to vreme, kao i danas, dragocena je bila svaka informacija kojom se naziralo bar neko rešenje, bilo da je u pitanju lekarska ili pravna pomoć, a najčešće nezavidna materijalna situacija. Godine 1993. postala im je dostupna Služba za pomoć ženama (SOS). Bio je to i najbolji izvor neophodnih informacija. Zahvaljujući ovoj službi uspostvaljeni su kontakti sa ministarstvima, centrima za socijalni rad, Crvenim krstom i drugim državnim instucijama. Za volonterski rad u SOS-u opredelila se Dušica Bursać Radišić, predsednik ovog Udruženja.

Preživljavaju i tuđe životne priče

SOS je imao stroga pravila, da se radi pod pseudonimom a da se tuga, nagomilavana informacijama koje su stizale sa terena, ne prenosi  kući.

-Sve smo mi kršile pravila službe, dovodile ugrožene žene pod svoj krov, rizikujući mir sopstvenih porodica, davale smo im naša puna imena, adrese, podatke za lične kontakte, brojeve telefona, čak i kada su uzročnici njihovih patnji bili muževi, nasilnici, spremni na sve! Zaštita majke i dece bio je i ostao naš glavni zadatak - kaže Dušica.

Neformalna grupa s početka ove priče umnožavala se iz dana u dan, sa a tim i zahtevi za različitim vidovima pomoći. Humanitarnim akcijama dopremani su odeća, obuća, osnovne životne namirnice, sredstva za higijenu. Žene su preuzimale jedna drugoj brigu o deci i tragale za prostorom i sopstvenim izvorom prihoda. Tako je u jednom trenutku formiran i zvanično otvoren Centar za samohrane majke sa sedištem u Zemunu. Dodeljen im je skroman prostor koji je za redovne aktivnosti Centra korišćen u kasnim, večernjim satima, dok je preko dana služio kao radionica za sitne prepravke odeće. Ove usluge su naplaćivane, a prikupljenim novcem obezbeđena su dva razboja za ručno tkanje.Od dotrajale odeće žene su tkale stazice i krpare, prodavale ih i tako se dolazilo do skromnih prihoda. Na gradskoj  izložbi ručnih radova jedna od njihovih tkanih kreacija (futrola za mobilne telefone), nagrađena je kao najbolji urbani etno proizvod za 97/ 98. godinu.

U istoj prostoriji, samo u večernjim satima, odvijao se rad po grupama. Dolazili su psiholozi, specijalni pedagozi, socijalni i  zdravstveni radnici, pravnici, i pružali svoju stručnu pomoć. A priče i potrebe tih žena, majki bile su različite.

Korisna strana iskustva

Kad je nekom od samohranih roditelja potrebna pomoć, kad ima problem, razgovor se vodi prema određenim  metodama za koje su aktivistkinje Udruženja svojevremeno specijalno obučavane na višemesečnim predavanjima organizovanim u Srbiji, Italiji i Belgiji.

Predsednica Udruženja „Samohrane majke" Dušica Bursać Radišić ima serifikat Montesori vaspitača i član je istoimene međunarodne asocijacije.

- Održavamo redovne godišnje sastanke na kojima čujemo brojna iskustva žena iz različitih delova sveta. Na neki način nam je lakše kad se uverimo da put samohranih roditelja nije mnogo lagodan ni u ekonomski razvijenijim zemljama, kaže naša sagovornica.

Prostor koji su nekada koristile odavno više ne pripada Udruženju, tako da je centralna tačka za brojne aktivnosti Dušicina porodična kuća.

- Najviše volim kad mi se majke ili očevi jave telefonom. Tad ne vidim njihova lica, ni suze i ređe mi se događa da i sama zaplačem sa njima. Takvi razgovori traju sve dok se sa druge strane ne čuje „hvala, sad mi je lakše".

Važna je vera u sopstvene snage

Od predsednice Udruženja saznajemo da se u komunikaciji sa ljudima koji zatraže pomoć, nikada ne iznosi lično mišljenje i ne daje savet, već se sagovornik pitanjima  podstiče na širu priču, bez kratkih odgovora u stilu „da" ili „ne".

- To je način da se onaj ko ima problem podstakne da dobro sagleda sopstvenu situaciju i  da sam odluči šta je najbolje da uradi. Na primer, ako se javi devojka s pitanjem „šta će sa svojom trudnoćom koju nije planirala", jedno od naših pitanja je: „ko je u tome podržava?" Razgovor uvek teče u pozitivnom smeru, kako bi sagovorniku povratio veru u sopstvene snage i pomogao mu da dobro sagleda situaciju u kojoj se našao i sam donese odluku.  Kad problem zahteva pomoć institucije, dajemo podatke gde se takva institucija nalazi, koristimo i lična poznanstva da se stranka  primi, sasluša i ostvari sva svoja prava.

Nije lako ni  samohranim tatama

Deca su  rasla uz priče da  ceo svet nije dobar, da su svi muškarci, makar bili i očevi, posebno loši, da ih se treba kloniti. Kad su to shvatile, aktivistkinje Centra su odlučile na realnije sagledavanje problema, osvrnule se i na samohrane očeve i otvorili im vrata za prijem u Udruženje.

Rađaju se i „nove" bebe

Iako među članovima danas ima četrdesetak samohranih očeva, Udruženje „Samohrane  majke" nije zbog toga promenilo naziv. Iz tog zajedništva i druženja nastale su vedre priče: događa se ljubav, zasnivaju nove porodice, rađaju deca...

-To su  naše bebe i naša deca i njima se svi zajedno radujemo - uz osmeh priča danas Dušica, kojoj se takođe dogodila slična životna priča. Ona danas, udruženim snagama sa suprugom Vladimirom, ne posustaje u pružanju pomoći svakoj mami ili tati koji se jave telefonom ili mejlom. Ne odustaje od principa da treba stvarati i negovati porodicu.

Kutak i za mališane

Udruženje je u jednom periodu osnovalo i vrtić (Žabica) namenjen deci samohranih roditelja, organizovan prema Montesori programu. Bez novčane nadoknade samohranih roditelja kroz ovaj kutak je prošlo više desetina mališana.

Tri bicikla odjednom

U bazi podataka Udrženja smenjuju se imena korisnika pomoći: oni koji dođu do sigurne egzistencije, ustupaju mesto drugima. Neki od njih danas su redovni donatori koji nesebično pomažu druge, s punim razumevanjem za probleme kakve su i sami nekada  imali.

Zahvalni za svaku poklonjenu stvar u Udruženju  ističu razumevanje roditelja čiji mališani pohađaju predškolsku ustanovu „ABC" u Zemunu. Među njima posebno se ističe  porodica sa šestogodišnjim trojkama: oni svakim paketom odeće, obuće, igračaka obraduju istovremeno tri porodice.

- Radosti nije bilo kraja kad su nam doneli tri bicikla, za troje naše dece - objašnjava nam Dušica.

Zanimljivo iz rada Udruženja svakako je i reagovanje korisnika pomoći: kad se dele pristigli pokloni  sve mame i tate uzimaju samo ono što u datom trenutku odgovara uzrastu njihove dece. Niko ne poseže za nečim što mu trenutno nije potrebno. Negujemo uzajamnu solidarnost začetu od prvog  dana - zadovoljno ističe Dušica Bursać Radišić.

Kontakt sa Udruženjem možete da ostvarite e-mailom: sammajke@nadlanu.com ili telefonom 063/355 649.