Rečenice koje u svakodnevnom govoru često nazivamo "opasnim", jer su pogubne za komunikaciju sa detetom, najčešće "vezujemo" upravo za tate. Međutim, zašto ih oni govore? 

Vremena u kojima se od muškaraca očekivalo da samo rade, zarađuju, izdržavaju svoju porodicu, ali se za uzvrat ne bave mnogo vaspitavanjem svoje dece, definitivno odlaze u prošlost. Danas je sve više očeva koji u svom roditeljstvu uživaju i pokušavaju da se svojom decom bave na što kvalitetniji način. Međutim, način na koji su sami bili vaspitavani - uveliko će uticati na stav koji će imati prema svojoj deci, i sopstvenom roditeljstvu.

Tatin junak i nežna ćerka

Kao što to čine mame, tako i tate kopiraju model vaspitavanja svojih roditelja. Ipak, postoji nekoliko bitnih razlika između vaspitavanja dečaka i devojčica. Dečacima je dozvoljeno više fizičke slobode, od njih se očekuje da budu fizički aktivni, možda i malo nemirni, toleriše im se određeni stepen agresivnosti - ali, sa druge strane, ostaju uskraćeni za slobodno pokazivanje sopstvenih emocija. Za razliku od njih, devojčice su vaspitavane da budu nežne, tihe, da se mirno igraju i ne galame previše. Za uzvrat, od samog početka imaju slobodu da svoje emocije javno, jasno i glasno pokazuju. Tako, na primer, ako devojčica u parku padne i rasplače se, njena okolina će se okupiti da je teši i pokušava da je smiri. Ako se, pak, u istoj situaciji rasplače dečak, verovatno će čuti samo komentare kao što su: " Nije to ništa"; "Pravi dečaci ne plaču", "Ti treba da budeš junak"...

"Zabašurivanje" emocija

Upravo činjenica koliko slobode pružamo deci prilikom pokazivanja njihovih  emocija jeste osnovna razlika u vaspitnom stavu mama i tata. Mame, koje su u svom detinjstvu bile ohrabrivane da svoje emocije pokazuju bez straha i stida, tolerantnije su prema različitim emocijama svoje dece. Tate, međutim, koji su od ranog detinjstva učeni da "zabašure" emocije, a posebno one koje nisu društveno prihvatljive, nisu pozitivne ili njihovi roditelji sa tim emocijama nisu umeli da se izbore, sada, kada su i sami postali roditelji, ne poznavajući drugi model vaspitavanja osim onoga koji su sami iskusili - ponavljaju istu grešku prema svojoj deci.

Zamke roditeljstva

Dakle, da ne bi upali u ovu zamku ponovljenog roditeljstva, razmislite o sledećem:

*Podsetite se svog detinjstva.

Razmislite, prizovite u sećanje kako su se vaši roditelji ponašali prema vama. Šta su vam branili, šta dozvoljavali? Šta podsticali, šta kažnjavali? Kako je to uticalo na vas? Šta danas, sa ove vremenske distance mislite o tome?

*Osvestite u sebi svoju roditeljsku ulogu.

Odbacite stereotipe tipa: "Takav sam, šta mogu, ne umem drugačije ili bolje", "Moja žena će to uraditi umesto mene..." i slično. Nemojte odustajati od svog roditeljstva. Vaše dete zaslužuje oba roditelja. Budite aktivno uključeni. Mislite o sebi kao tati. Vi niste samo nečiji prijatelj, nečiji radnik, nečiji brat ili sin... Vi ste, između svih svojih drugih uloga i otac. Lično, mislim da je to najvažnija uloga koju ćete ikada imati. Ne ispuštajte je olako. Istovremeno, to znači da svu odgovornost, eventualnu krivicu ili greške u vaspitavanju svoje dece treba da podelite. Možda vi niste uključeni u dovoljnoj meri u vaspitavanje svoje dece, ali sigurno je da mame ne bi bile toliko krive ili odgovorne da su mogle sa vama da podele svoje obaveze.

*Generacijska prednost.

Ne zaboravite da vi danas odgajate svoje dete sa dvadeset i pet, trideset, trideset i pet godina prednosti u odnosu na svoje roditelje. To znači da ako se "slepo" pridržavate njihovih metoda vaspitavanja, činite istu grešku kao da svakodnevno mesite hleb umesto da ga prosto, kupite u prodavnici. Naime, kao i različite naučne discipline, opšti progres, tehnička dostignuća... tako je i dečja psihologija i pedagogija učinila krupan korak napred. Budite informisani. To je za dobro vaše dece. Na primer, do nedavno se smatralo (sasvim je moguće da su upravo vaši roditelji verovali u takvu teoriju i čvrsto je se pridržavali), da je za otvorenu, nemirnu, aktivnu decu - kazna, prekor, kritika - bolji metod vaspitavanja, dok za onu zatvoreniju, pasivniju, ćutljiviju decu - pohvala ima efikasnije rezultate. Danas znamo da nije tako. Za svako dete uključujući i vaše, pohvala i nagrada (pre svega verbalna) ima veći značaj, nego kazna i kritika. To vaši roditelji, možda nisu znali. Ako to danas ne znate ni vi, nema opravdanja da ne saznate.

*Razgovor i informisanost.

Razgovarajte o svom roditeljstvu. Čitajte knjige. Informišite se preko Interneta. Posmatrajte druge roditelje. Razmišljajte o tome šta oni čine drugačije od vas i kakve to efekte ima na njihovu decu.

*Mislite dugoročno. Deca ne vole da budu disciplinovana, da im namećete krute okvire ponašanja, stalno podsećate na obaveze. Nalik vama kao odraslim osobama, koji baš ne uživate u svim svojim obavezama, tako i oni imaju potrebu da ih "eskiviraju" kad god mogu. Možda vaše dete ima teškoća sa usvajanjem radnih navika. Podrazumeva se da je vama mrsko da mu nešto naturate, insistirate, primoravate na nešto što ono ne želi. Ipak, ako verujete da je za njegovo dobro da ih stekne, onda ćete zahvaljujući svom dugoročno postavljenom cilju, znati da samo treba da otkrijete pravi model za uspostavljanje ovih navika kod deteta. Bićete u potrazi za putem kako ćete doći do tog ostvarenja, ali nećete odustati od cilja da ih kod svog deteta formirate.

*Uzmite dobro, odbacite loše.

Zvuči jednostavno, ali nije lako izvesti. Od vaspitnog modela svojih roditelja preuzmite ono što mislite da je na vas pozitivno uticalo, ono što vas je povredilo - zaboravite. Ipak, šta god da odlučite da preuzmete ili zaboravite - bićete primorani da modifikujete, prilagodite vašem detetu. Naime, vaše dete danas nije ono dete koje ste vi bili pre dvadeset i pet, trideset godina. Takođe, vi danas kao roditelj niste otac koga ste imali u svom detinjstvu. Isti modeli, jednom primenjeni (na vama), sasvim sigurno imaće drugačije rezultate na vaše dete. Budite svesni svoje prošlosti, kako ona utiče na vaše postupke u sadašnjosti. A zatim, izgradite sopstveni model vaspitavanja. Neka on bude jedinstven, baš kao što je vaše dete jedinstveno. I, neka bude "best of", tj. ono najbolje što možete da mu ponudite.

Jelena Holcer, pedagog