Kada dete kaže roditelju da ga neko vređa, ponižava, ismeva, preti mu ili ga fizički napada u školi, da doživljava vršnjačko nasilje, njegova prva reakcija može biti presudna. Iako roditelj često iz najbolje namere želi da ga ohrabri, neke rečenice mogu učiniti da se dete oseti neshvaćeno, krivim ili još usamljenijim.
Detetu koje trpi vršnjačko nasilje najpre je potrebno da zna da mu verujete, da ono što mu se događa shvatate ozbiljno i da nije samo u tome. Zato je važno izbegavati rečenice koje umanjuju problem ili prebacuju odgovornost na dete.
1. „Samo ih ignoriši.“
Ovo je jedna od najčešćih rečenica koju roditelji izgovaraju kada žele da pomognu. Međutim, detetu koje svakodnevno doživljava nasilje ona može zvučati kao da problem nije dovoljno važan da bi se odrasli njime bavili. Umesto toga, pokušajte da kažete: „Razumem da ti je teško i želim da zajedno vidimo šta možemo da uradimo.“
2. „Moraš da naučiš da se izboriš za sebe.“
Dete koje trpi nasilje već može imati osećaj da je nemoćno. Ako mu kažete da samo mora da bude jače, možete nenamerno ostaviti utisak da je samo krivo što se nasilje događa. Odgovornost za nasilje nije na detetu koje ga trpi. Dete treba da zna da ima pravo da potraži pomoć odraslih i da ne mora samo da rešava situaciju.
U galeriji ispod pogledajte predloge za zdrav i ukusan školski obrok!
3. „Nemoj da plačeš, moraš da budeš jak/jaka.“
Plač nije znak slabosti. Kada detetu zabranjujemo da pokaže strah, tugu ili bes, ono može zaključiti da sa njegovim osećanjima nešto nije u redu. Mnogo je korisnije reći: „Slobodno mi reci kako se osećaš. Tu sam i neću te osuđivati.“
4. „A šta si ti uradio/uradila da te tako tretiraju?“
Roditelj ovo može pitati iz želje da razume celu situaciju, ali u trenutku kada dete prvi put govori o nasilju, ovakvo pitanje može zvučati kao optužba. Dete može pomisliti da mu roditelj ne veruje ili da smatra da je samo izazvalo ono što mu se događa.
Umesto toga, prvo saslušajte dete i postavite mirna, otvorena pitanja: „Kada se to dogodilo?“, „Ko je bio tamo?“ i „Da li se ovo dešava prvi put ili već neko vreme?“
Najvažnije je da dete nakon razgovora sa roditeljem ne ostane sa osećajem da je problem samo njegovo. Kada dete govori o nasilju, roditelj ne mora odmah da ima savršeno rešenje. Ponekad je najvažnije da ga sasluša bez prekidanja, poveruje mu i jasno kaže: „Nisi kriv/kriva za ovo i zajedno ćemo pronaći način da ti budeš bezbedan/bezbedna.“
Ako postoji fizičko nasilje, pretnje, ozbiljno uznemiravanje ili strah za bezbednost deteta, situaciju ne treba rešavati samo između dece. Važno je uključiti školu i druge odgovorne odrasle osobe i, kada je potrebno, potražiti stručnu pomoć.
BONUS VIDEO: