Savremeno roditeljstvo donelo je mnogo dobrih promena. Sa decom se više razgovara, njihove emocije se ozbiljnije shvataju, a strah i stroga poslušnost sve ređe se smatraju dokazom dobrog vaspitanja.

Ipak, u želji da budu nežniji i dostupniji svojoj deci, neki roditelji odlaze u drugu krajnost: teško podnose kada je dete ljuto na njih.

A upravo tu počinje priča o granicama.

Dete ne mora uvek da bude zadovoljno odlukom roditelja. Ne mora da mu se dopadne što je vreme za spavanje, što ne može još sat vremena da provede uz telefon, što mora da završi obaveze ili što odgovor na neku želju jednostavno glasi: "Ne".

Ljutnja, razočaranje i protest deteta ne znače automatski da je roditelj pogrešio.

Roditelj nije najbolji drug

Bliskost sa detetom izuzetno je važna, ali roditelj i prijatelj nemaju istu ulogu. Prijatelj može da podrži odluku sa kojom se ne slaže. Roditelj ponekad mora da donese odluku za koju zna da će izazvati buru u kući.

Problem nastaje kada roditelj, u strahu da ne naruši odnos sa detetom, počne da povlači svaku granicu čim naiđe na otpor.

"Još deset minuta" postane pola sata. Jedan izuzetak postane pravilo. Kazna se ukine posle prvih suza. A "ne" se, nakon dovoljno pregovaranja, pretvori u "dobro, ali samo ovaj put".

Dete tada vrlo brzo uči nešto što roditelj možda uopšte nije nameravao da ga nauči: granica postoji samo dok dovoljno snažno ne pokušam da je pomerim.

Granice nisu suprotnost ljubavi

Postaviti granicu ne znači vikati, pretiti ili zahtevati slepu poslušnost. Autoritet roditelja ne mora da počiva na strahu.

Zdrav autoritet mnogo je tiši.

To je roditelj koji može da kaže: "Razumem da si ljut, ali odluka ostaje ista."

U toj jednoj rečenici nalaze se i empatija i granica. Detetu je dozvoljeno da oseća, da se ne slaže, da bude razočarano. Ali nije mu prepuštena odgovornost da odlučuje o svemu.

Deci je, koliko god se ponekad bunila protiv toga, potrebna izvesnost. Potrebno im je da znaju gde su granice i da odrasla osoba neće menjati pravila u zavisnosti od njihovog raspoloženja.

U galeriji pogledajte i savete psihologa o odgajanju dece:

Citati psihologa Dejla Karnegija za dobro vaspitanje Foto: Mariana Serdynska/Shutterstock

Roditeljska griža savesti često pomera granice

Današnji roditelji često imaju malo vremena, mnogo obaveza i osećaj da deci stalno nešto duguju. Upravo zbog toga "ne" ponekad postaje posebno teško.

Ako nismo bili dovoljno kod kuće, lakše ćemo dozvoliti još vremena uz telefon. Ako dete već ima težak dan, možda ćemo preuzeti njegovu obavezu. Ako zaplače, poželećemo da odmah uklonimo ono što ga je rastužilo.

Ali zadatak roditelja nije da ukloni svaku neprijatnu emociju iz života deteta.

Frustracija je deo odrastanja. Čekanje je deo odrastanja. Dosada, razočaranje, obaveze i činjenica da ne možemo uvek dobiti ono što želimo takođe su deo života.

Dom je mesto gde dete te lekcije može da nauči uz sigurnost i ljubav.

"Ne" danas može značiti "hvala" sutra

Dete koje nauči da postoje granice ne uči samo da sluša roditelja. Postepeno uči da kontroliše impulse, odloži zadovoljstvo, poštuje druge ljude i prihvati da svet neće uvek odgovoriti na njegove želje.

Zato dobar roditelj nije onaj na koga dete nikada nije ljuto.

Ponekad je upravo suprotno.

Možete biti nežni i ostati dosledni. Možete saslušati dete i ne promeniti odluku. Možete priznati njegove emocije, a ipak zahtevati poštovanje pravila.

I možda je jedna od najtežih lekcija roditeljstva upravo ova: nije vaš zadatak da se dopadnete detetu u svakom trenutku.

Vaš zadatak je da mu pomognete da jednog dana može bez vas.

Izvor: CdM/Yumama

BONUS VIDEO:

01:00
Najveća greška u vaspitanju dece Izvor: TikTok/melrobbins